Kada je šezdesetdvogodišnji Hamid Bećirović jednog martovskog jutra natovario prikolicu starog traktora sa dvije stotine mladih sadnica javora, lipe i kestena, ljudi u malom selu nedaleko od Travnika mislili su da je izgubio razum. Hamid nije bio bogat čovjek. Imao je nekoliko dunuma zemlje, dvije krave i staru kuću u kojoj je nakon smrti supruge Safije živio gotovo sam.
Njegova djeca odavno su otišla u Sarajevo i Njemačku. Ipak, skoro svu ušteđevinu te zime potrošio je na sadnice. Planirao ih je posaditi uz četiri kilometra dug seoski put koji je ljeti bio toliko prašnjav i vruć da su ljudi njime prolazili samo kada moraju. „Hamide, hoćeš li doživjeti da vidiš hlad od tih grančica?“ smijao se komšija Ramo.
„Ako ih ja ne doživim, neko hoće“, odgovorio je starac i nastavio kopati. Niko tada nije znao zašto je izabrao baš taj put. Niko nije znao ni za malu metalnu pločicu koju je zakopao ispod prvog drveta. Na njoj je bilo urezano ime njegove pokojne supruge i datum jednog ljetnog dana koji Hamid nikada nije mogao zaboraviti.
Dvadeset godina kasnije, kada je nezapamćena vrućina pogodila taj kraj, a stari put postao jedina sigurna pješačka veza prema selu nakon velikog odrona, ljudi će prolaziti ispod ogromnih krošnji koje je Hamid zasadio. Tek tada će njegov sin pronaći očevu staru svesku i saznati da tih dvije stotine stabala nikada nisu bila posađena samo zbog hlada.
Prvog dana Hamid je uspio posaditi jedanaest sadnica. Iskopao bi rupu, stavio mlado drvo, pažljivo vratio zemlju i donio kantu vode sa obližnjeg izvora. Sljedećeg jutra nastavio je. Trećeg dana pridružio mu se dvanaestogodišnji dječak Emir, sin njegovog komšije. „Mogu li pomoći?“ pitao je. Hamid mu je pružio lopatu.
„Možeš, ali nemoj poslije govoriti da sam te natjerao.“ Emir se nasmijao. Ostali su ih posmatrali iz kafane kraj puta. Neki su govorili da bi Hamidu bilo pametnije popraviti krov.
Drugi su računali koliko je mogao kupiti hrane za novac koji je dao za sadnice. Najviše su se smijali kada su koze jedne porodice tokom noći pojele lišće sa četiri mlada stabla. Hamid ih je sutradan zamijenio novim.
Najveći problem nije bilo sađenje, nego voda. Prve dvije godine Hamid je tokom ljeta gotovo svakog drugog dana vozio cisternu starim traktorom i zalijevao sadnice. Nekoliko ih se osušilo. Neke je polomio snijeg. Jednu je udario automobil.
Hamid bi svaki put posadio novu. Vodio je malu svesku i pored svakog broja zapisivao stanje: „Broj 17 — lipa, dobro.“ „Broj 41 — osušena, zamijenjena.“ „Broj 88 — oštećena od stoke.“ Ljudi su se šalili da starac poznaje drveće bolje nego pola sela.
Njegov sin Jasmin, koji je radio u Njemačkoj, nije razumio očevu opsesiju. Kada je došao za Bajram, zatekao je Hamida kako popravlja drvene zaštite oko sadnica. „Babo, trošiš penziju i zdravlje na drveće koje nije ni na tvojoj zemlji.“
„Znam.“
„Pa zašto?“
Hamid je pokazao prema putu. „Vidiš li hlad?“
Jasmin se nasmijao. „Kakav hlad? Ova stabla su metar visoka.“
„Zato ga ti ne vidiš.“
„A ti vidiš?“
Hamid je zabio lopatu u zemlju. „Vidim.“
Jasmin je odmahnuo glavom i otišao.
Hamid mu nije ispričao šta se dogodilo Safiji prije mnogo godina.
Bilo je to jednog vrelog augustovskog dana. Safija je tada imala trideset osam godina i bila trudna. Autobus kojim se vraćala iz Travnika pokvario se nekoliko kilometara od sela. Putnici su krenuli pješice.
Duž puta nije bilo gotovo nijednog drveta, samo kamen, prašina i sunce. Safiji je pozlilo. Jedan čovjek je otrčao po pomoć, ali trebalo je vremena da automobil stigne. Dijete koje je nosila nije preživjelo komplikacije. Safija jeste, ali taj gubitak nikada nisu potpuno preboljeli.
Godinama kasnije, kada bi prolazila istim putem, Safija bi govorila: „Kad bi barem ovdje bilo drveća. Nekad čovjeku deset minuta hlada znači više nego cijela kuća.“
Hamid je uvijek odgovarao da će neko jednom posaditi.
Niko nije.
A onda je Safija umrla od bolesti mnogo godina kasnije.
Nekoliko mjeseci poslije njene smrti Hamid je kupio prvih dvije stotine sadnica.
Nije želio spomenik na groblju veći od drugih.
Želio je nešto živo.
Prošlo je pet godina. Stabla su već bila dovoljno velika da djeca vežu bicikle za njih. Nakon deset godina krošnje su se počele spajati na pojedinim dijelovima puta. Ljudi koji su se nekada smijali počeli su ljeti parkirati automobile ispod njih. Hamid nikome nije govorio: „Jesam li vam rekao?“ Samo bi prolazio traktorom i gledao ima li suhih grana.
Sa sedamdeset osam godina više nije mogao sam održavati cijeli drvored. Emir, dječak koji mu je nekada pomagao, sada je bio odrasli čovjek i radio kao šumar. Preuzeo je brigu o stablima. „Dedo Hamide, dosta ste vi“, govorio bi.
Hamid bi odgovorio: „Još samo da obiđemo zadnjih dvadeset.“
Dvadesete godine nakon sadnje Hamid je imao osamdeset dvije. Hodao je sa štapom i rijetko napuštao dvorište.
Tog ljeta Bosnu je pogodio dug period ekstremne vrućine. Nekoliko sedmica gotovo nije bilo kiše. Jednog popodneva nakon kratkog, snažnog nevremena dio brda se odronio na glavnu cestu prema selu. Automobili nisu mogli prolaziti. Dok se čekala mehanizacija, stanovnici su morali koristiti stari seoski put pješice kako bi stigli do prodavnice, ambulante i autobuske stanice.
Temperatura je tog dana bila nepodnošljiva.
Ali četiri kilometra starog puta više nisu izgledala kao prije dvadeset godina.
Iznad njega se pružao gotovo neprekidan zeleni krov.
Dvije stotine nekada tankih sadnica postale su ogromna stabla.
Ljudi su hodali njihovim hladom.
Stariji su sjedili ispod lipa.
Djeca su nosila vodu.
Jedna trudnica, kojoj je zbog odrona automobil ostao s druge strane puta, zaustavila se ispod velikog kestena dok je čekala pomoć.
Kada je Hamid čuo za nju, ruke su mu zadrhtale.
„Je li dobro?“ pitao je.
„Jeste“, rekao je Emir. „Sjeli smo je u hlad. Hitna je stigla s druge strane.“
Hamid je zatvorio oči.
Prvi put nakon dvadeset godina rekao je:
„Onda je vrijedilo.“
Jasmin, koji je upravo tih dana stigao iz Njemačke, čuo je tu rečenicu.
Te večeri pronašao je očevu staru svesku.
Na prvoj stranici pisalo je:
„Za Safiju — i za svakoga kome jednom bude trebalo deset minuta hlada.“
Jasmin je cijelu noć čitao očevu svesku. Prvih pedesetak stranica bile su samo bilješke o drveću, datumima sadnje i količini vode. Onda je pronašao nekoliko stranica koje nisu govorile o sadnicama. Hamid je tamo prvi put zapisao cijelu priču o Safiji, izgubljenom djetetu i danu na užarenom putu.
Jasmin je znao da je imao brata ili sestru koji nisu preživjeli trudnoću, ali nikada nije znao detalje. Najviše ga je pogodila jedna rečenica: „Nisam mogao napraviti hlad Safiji kada joj je trebao.
Mogu ga napraviti nekome koga nikada neću upoznati.“ Jasmin je zatvorio svesku i sjetio se kako se prije dvadeset godina smijao ocu kada mu je rekao da vidi hlad iznad sadnica visokih jedan metar. Tek sada je shvatio: Hamid nije gledao drveće kakvo jeste. Gledao je ono što će postati nakon njega.
Sljedećeg jutra Jasmin je otišao do prvog stabla. Hamid mu je u svesci ostavio malu skicu. Kopao je pažljivo pored korijena dok nije pronašao metalnu pločicu. Bila je zahrđala, ali slova su se još mogla pročitati:
„Safija Bećirović — za hlad koji nismo imali.“
Jasmin je sjeo pored drveta.
Emir ga je pronašao nekoliko minuta kasnije.
„Sad znaš?“ pitao je.
Jasmin je klimnuo. „Jesi li ti znao?“
„Ne sve. Samo da je nana Safija razlog.“
„Zašto mi babo nikad nije rekao?“
Emir je pogledao prema drvoredu. „Možda nije želio da pomažete njemu. Htio je da jednog dana razumijete sami.“
Vijest o priči brzo se proširila selom. Ramo, čovjek koji se nekada najviše smijao Hamidu, sada je imao skoro osamdeset godina. Došao je do njegove kuće sa štapom.
„Hamide“, rekao je, „izgleda da si ipak vidio hlad.“
Hamid se nasmijao. „Samo mi je trebalo dvadeset godina da vam dokažem.“
Ramo je spustio glavu. „Mi smo bili budale.“
„Niste.“
„Smijali smo ti se.“
„Jeste.“
Ramo ga je pogledao.
Hamid se nasmijao još jače. „Ali da se ljudi nikad ne smiju tuđim idejama, kafane bi propale.“
Nije želio izvinjenja.
Tražio je samo jedno: da selo nastavi čuvati stabla kada njega više ne bude.
Te jeseni mještani su se organizovali. Pregledali su cijeli drvored sa stručnjacima. Uklonili bolesne grane, postavili klupe na nekoliko mjesta i očistili prostor uz put. Ali Hamid je odbio prijedlog da put nazovu njegovim imenom.
„Ne treba meni put.“
„Ali vi ste ga zasadili“, rekao je predsjednik mjesne zajednice.
„Put je bio tu prije mene.“
„Onda drvored.“
Hamid je odmahnuo glavom. „Nazovite ga Safijin hlad.“
Ljudi su pristali.
Na početku puta postavljena je mala tabla:
SAFIJIN HLAD
Ispod je pisalo:
„Dvije stotine stabala posađenih rukama Hamida Bećirovića, za svakog putnika kojem treba mjesto da zastane.“
Hamid je prvi put vidio tablu dok ga je Jasmin vozio automobilom. Nije ništa rekao dok nisu stigli kući.
„Je li ti se sviđa?“ pitao je sin.
„Previše riječi.“
„Babo.“
„Mogli ste samo napisati: ‘Ne sijeci.’“
Jasmin se nasmijao.
Ali kasnije je vidio oca kako krišom briše oči.
Sljedećeg proljeća Hamid više nije mogao doći do kraja puta. Zdravlje mu je naglo oslabilo. Najviše vremena provodio je na stolici ispred kuće. Jednog dana pred dvorište je stigla grupa djece iz seoske škole.
Svako je nosio malu sadnicu.
Učiteljica je rekla: „Djeca imaju nešto za vas.“
Jedan dječak je prišao.
„Dedo Hamide, vaša stabla su stara.“
Hamid je podigao obrvu. „Nisu starija od mene.“
Djeca su se nasmijala.
Dječak je nastavio: „Mi ćemo posaditi još dvije stotine prema drugom selu.“
Hamidov osmijeh je nestao.
Pogledao je sadnice.
Zatim djecu.
„Ko vam je rekao da to radite?“
„Mi smo odlučili.“
Hamid je spustio glavu.
Jasmin je znao da otac pokušava sakriti suze.
„Onda dobro“, rekao je Hamid. „Ali prve dvije godine voda svaki drugi dan kad je suša. Nemojte samo zabosti drvo i slikati se.“
To je bio posljednji veliki projekat u kojem je učestvovao. Nije mogao kopati, ali je sjedio na stolici uz put i govorio djeci koliko duboka treba biti rupa. Emir ih je učio pravilnom sađenju.
Hamid je umro dvije godine kasnije.
Na njegovoj dženazi došlo je mnogo više ljudi nego što je Jasmin očekivao. Neki su bili iz drugih sela. Neki Hamida gotovo nisu poznavali. Poznavali su samo drvored.
Poslije dženaze Jasmin je krenuo kući pješice.
Bio je juli.
Sunce jako.
Ali ispod krošnji bilo je svježe.
Na jednoj klupi sjedila je starija žena. Malo dalje majka je hranila bebu. Trojica dječaka vozila su bicikle. Jedan čovjek je zaustavio traktor i ručao ispod kestena.
Niko od njih nije razmišljao o Hamidu.
I upravo je to Jasminu izgledalo najljepše.
Otac nije zasadio drveće da bi ljudi svakog dana govorili njegovo ime.
Zasadio ga je da ljudi koriste hlad čak i kada zaborave ko ga je napravio.
Nekoliko godina kasnije Jasmin se vratio iz Njemačke i obnovio očevu kuću. Nije posjekao staru krušku u dvorištu, iako mu je smetala pri ulazu automobilom.
Njegov sin se našalio: „Postaješ kao dedo.“
Jasmin je odgovorio: „Nadam se da još nisam toliko tvrdoglav.“
„Zašto onda čuvaš drvo?“
Jasmin je pogledao krošnju.
„Jer sam predugo mislio da nešto vrijedi samo ako korist od toga vidiš odmah.“
Drvored je nastavio rasti.
Prvih dvije stotine stabala dobilo je novih dvije stotine.
Zatim su ljudi zasadili još stabala pored škole, ambulante i igrališta.
Niko više nije ismijavao čovjeka koji sadi drvo čiji hlad možda neće dočekati.
A Hamidova sveska ostala je kod Jasmina.
Na posljednjoj stranici starac je nekoliko mjeseci prije smrti napisao samo četiri reda:
„Kad sam sadio prvo stablo, pitali su me hoću li doživjeti njegov hlad.
Pogrešno pitanje.
Nije važno hoću li ja sjediti ispod njega.
Važno je da će neko sjediti.“
Dvadeset godina ranije cijelo selo smijalo se starom farmeru koji je trošio novac, vrijeme i snagu na dvije stotine tankih sadnica pored prašnjavog puta.
Dvadeset godina kasnije, kada je selo najviše trebalo taj put, iste sadnice stajale su iznad njihovih glava kao zeleni krov.
Tada su konačno razumjeli ono što je Hamid znao od prvog dana:
Neke od najvažnijih stvari koje čovjek uradi u životu nisu namijenjene njemu.
Namijenjene su ljudima čija imena nikada neće saznati.
Ljudima koji će doći poslije njega.
I kojima će, jednog vrelog dana, možda trebati samo deset minuta hlada.
KRAJ