U malom selu pod Vlašićem živio je pedesetšestogodišnji seljak Hasan sa suprugom Fatimom i dvoje djece, šesnaestogodišnjom Aminom i jedanaestogodišnjim Jusufom. Njihova kuća bila je skromna, zemlja mala, a jedina krava, Seka, bila je gotovo sve što su imali. Od njenog mlijeka Fatima je pravila sir i kajmak, Hasan bi dio prodavao na pijaci u Travniku, a ono što ostane koristili su za kuću.
Te godine ljeto je bilo sušno, trava žuta, kukuruz slab, a stari seoski bunar, iz kojeg je vodu uzimalo gotovo dvadeset porodica, počeo je presušivati. Prvo je voda postala mutna. Zatim se nivo spustio toliko da su ljudi morali spuštati kante gotovo do samog dna. Na kraju se jednog jutra začuo tup zvuk kada je kanta udarila u mulj. Bunarska pumpa je stala, kamen na unutrašnjem zidu počeo se urušavati, a majstor iz Travnika rekao je da će popravka koštati više nego što selo može brzo skupiti. Ljudi su odmah počeli računati koliko ko može dati.
Neko deset maraka, neko dvadeset, neko ništa. Hasan je te večeri dugo sjedio ispred štale i gledao Seku. Sljedećeg jutra poveo ju je na pijacu i prodao za gotovo sav novac potreban da majstor počne radove. Kada se vratio bez krave i stavio novac pred seoskog predsjednika, ljudi su ga gledali kao ludaka. Niko nije znao da Hasan bunar nije popravljao zbog vode za svoju njivu. Radio je to zbog jednog imena koje je prije dvadeset sedam godina bilo urezano u kamen na njegovom dnu.
„Jesi li ti normalan?“ prvi je povikao komšija Ramo. „Djeca ti žive od te krave.“ Hasan je mirno odgovorio da zna. „Onda zašto si je prodao?“ „Jer bunar treba popraviti.“ Ramo se nasmijao bez imalo veselja. „Bunar je cijelog sela. Neka ga cijelo selo plati.“ Nekoliko ljudi je klimnulo. Niko nije govorio da bunar ne treba spasiti, ali svima je bilo jasno da Hasan nema luksuz da daje ono najvrjednije što posjeduje.
Njegova kćerka Amina plakala je kada je saznala. Ne zbog same krave, nego zato što je znala šta gubitak znači. „Kako ćemo sad?“ pitala je. Hasan joj je odgovorio: „Snaći ćemo se.“ Fatima nije vikala. Samo je dugo gledala muža i tiho rekla: „Ti ovo ne radiš samo zbog bunara.“ Hasan nije odgovorio.
Majstor je počeo radove dva dana kasnije. Trebalo je prvo izvući mulj, učvrstiti stare kamene prstenove i pronaći gdje je izvor blokiran. Mladići iz sela pomagali su besplatno. Hasan je radio najviše. Svako jutro bi sišao uz konopac do donjeg dijela i iznosio kante blata. Ljudi su ga i dalje zadirkivali. „Evo čovjeka koji je zamijenio kravu za rupu u zemlji.“
Hasan bi samo nastavio raditi. Jedino je stari komšija Salih, čovjek od skoro osamdeset godina, znao da postoji priča koju mlađi ne pamte. Jednog popodneva prišao je Hasanu i rekao: „Misliš da će još biti tamo?“ Hasan je zastao. „Ako zid nije potpuno propao.“ Salih je klimnuo. „Onda je vrijeme da selo sazna.“
Prije dvadeset sedam godina Hasan je imao samo dvadeset devet. Bio je siromašan i upravo dobio prvo dijete, malu djevojčicu koja se također zvala Amina. Ta prva Amina nije bila njegova današnja kćerka. Bila je starija sestra koju današnja djeca nikada nisu upoznala. Djevojčica se razboljela tokom jedne ljetne suše.
U selu tada nije bilo vodovoda, a bunar je bio jedini siguran izvor vode. Jedne noći nivo je naglo pao, a ljudi su počeli čuvati vodu samo za svoje kuće. Hasan je došao s kantom moleći nekoliko porodica da mu daju malo čiste vode za dijete koje je imalo visoku temperaturu. Neki su dali koliko su mogli, drugi su ga odbili jer su se bojali da će i njihova djeca ostati bez vode.
Tada je njegov komšija Ibrahim, siromašniji čak i od njega, učinio nešto što Hasan nikada nije zaboravio. Ibrahim je cijelu noć kopao i čistio donji dio bunara sa još dvojicom ljudi. Pronašli su mjesto gdje je izvor bio blokiran kamenjem. Voda se vratila dovoljno brzo da selo preživi najteže dane. Hasanova mala Amina ipak nije preživjela bolest.
Umrla je nekoliko dana kasnije. Hasan i Fatima tada su bili mladi i slomljeni. Ibrahim je na unutrašnjem kamenu bunara, tamo gdje se popravljao izvor, nožem urezao djevojčicino ime i rekao Hasanu: „Nisam je uspio spasiti. Ali neka njeno ime stoji tamo gdje će voda pomagati drugoj djeci.“
Ibrahim je umro mnogo godina ranije. Skoro niko mlađi nije znao priču.
Hasan je znao.
Zato je, kada se bunar ponovo počeo rušiti, imao osjećaj da ne gubi samo izvor vode. Gubio je posljednje mjesto na kojem je ostalo ime njegovog prvog djeteta i sjećanje na čovjeka koji je cijelu noć kopao da pomogne tuđoj porodici.
Petog dana radova majstor je pozvao Hasana. „Siđi da vidiš nešto.“ Na dnu bunara, ispod sloja mulja i starog kamena, pojavila se ravna ploča. Hasan ju je oprao vodom. Slova su još bila vidljiva.
AMINA HASANOVIĆ — 1999.
Ispod toga druga rečenica:
„Da nijedno dijete ne bude žedno dok mi možemo kopati.“
Hasan je spustio glavu.
Ali tada je majstor primijetio još nešto iza kamena. Mala metalna kutija bila je zaglavljena između dvije stare ploče. Salih je odmah prepoznao Ibrahimov način skrivanja stvari. Kada su je otvorili, pronašli su požutjeli papir i nekoliko starih fotografija.
Na papiru je Ibrahim napisao:
„Ako bunar jednog dana opet presuši, neka ga popravi cijelo selo, a ne jedan čovjek. Jer voda pripada svima, baš kao i odgovornost.“
Hasan je pročitao rečenicu i prvi put shvatio da je možda upravo učinio suprotno od onoga što bi Ibrahim želio.
Kada je Hasan izašao iz bunara sa metalnom kutijom u rukama, gotovo cijelo selo već se okupilo. Glas o urezanom imenu brzo se proširio. Ljudi su gledali prema Hasanu drugačije nego prethodnih dana. Ramo, koji ga je najviše ismijavao, prvi je pitao ko je bila Amina. Hasan je dugo šutio, a onda ispričao sve. Govorio je bez velikih riječi, kao čovjek koji je tu priču nosio toliko dugo da je više nije znao ukrasiti.
Ispričao je o svojoj prvoj kćerki, o suši, o noći kada je Ibrahim kopao, o smrti djeteta i o imenu koje je ostalo u kamenu. Fatima je stajala pored njega i plakala. Njihova današnja kćerka Amina tek je tada saznala da je dobila ime po sestri koja je umrla mnogo prije njenog rođenja.
Selo je utihnulo. Ljudi koji su se danima smijali Hasanu sada nisu znali gdje gledati. Međutim, Hasan nije želio da ga zbog toga pretvore u heroja. Pokazao im je Ibrahimovo pismo i pročitao posljednju rečenicu naglas: „Neka ga popravi cijelo selo, a ne jedan čovjek.“ Zatim je rekao: „Ja sam pogriješio što sam prodao kravu bez da sam vam ispričao zašto. Mislio sam da je ovo moj dug prema Ibrahimu i prema djetetu. Ali bunar nikad nije bio samo moj.“
Ramo je prvi izvadio novčanik.
Stavio je pedeset maraka na kameni rub.
„Ovo je moj dio.“
Drugi čovjek dodao je dvadeset.
Treći je rekao da nema novca, ali može raditi dva dana.
Jedna udovica donijela je deset maraka i rekla: „Više nemam.“
Hasan je pokušao odbiti. Ramo ga je presjekao: „Dosta si ti glumio cijelo selo.“
Do večeri su skupili dovoljno da se završi popravka, a ostao je i dio novca. Tada je neko predložio da Hasanu vrate ono što je dobio prodajom krave. Hasan je odmah odbio. „Krava je prodata. Završeno.“ Međutim, selo nije tako lako odustalo.
Sedam dana kasnije bunar je ponovo imao čistu vodu. Izvor je oslobođen, zidovi učvršćeni, a postavljena je i nova ručna pumpa. Majstor je iznad bunara napravio malu zaštitnu konstrukciju. Na prednju stranu postavili su novu kamenu ploču. Hasan nije htio da na njoj stoji njegovo ime.
Umjesto toga uklesali su Ibrahimovu rečenicu:
„Da nijedno dijete ne bude žedno dok mi možemo kopati.“
Ispod nje manjim slovima ostavili su ime prve Amine.
Dan otvaranja bunara postao je gotovo seoska svečanost. Djeca su prva napunila čaše. Hasan je stajao malo dalje. Nije želio govoriti pred ljudima. Ali prišao mu je njegov sin Jusuf i pitao: „Babo, je li vrijedilo prodati Seku?“ Hasan je pogledao prema vodi. „Vrijedilo je spasiti bunar. Ali možda nije bilo potrebno da sve platimo sami.“ Jusuf nije odmah razumio. Hasan mu je objasnio: „Kad ti je nešto važno, lako pomisliš da samo ti nosiš odgovornost. Nekad moraš ljudima dati priliku da budu bolji prije nego ih proglasiš sebičnim.“
To je bila lekcija koju je i sam naučio.
Dva dana kasnije pred Hasanovu kuću došao je kamion sa malom prikolicom. Na njoj je stajala mlada smeđa krava.
Hasan je izašao zbunjen.
Ramo, Salih i još nekoliko komšija stajali su pored puta.
„Šta je ovo?“
Ramo je rekao: „Krava.“
„Vidim.“
„Kupili smo je.“
Hasan je odmah odmahnuo glavom. „Neću.“
„Nismo te pitali.“
„Vratite je.“
Ramo je prišao bliže. „Hasane, ti si prodao svoju kravu da bi naše kuće imale vodu. Mi smo kupili ovu da tvoja djeca ponovo imaju mlijeko. Ako ti to smeta, možeš se svađati sa cijelim selom.“
Hasan je pogledao Fatimu.
Ona se prvi put nakon dugo vremena nasmijala.
„Nemoj biti veći tvrdoglavac nego što već jesi.“
Hasan je prihvatio kravu.
Nazvali su je Voda.
Djeca su se tome smijala danima.
S vremenom je priča o bunaru promijenila nešto u selu. Napravili su zajedničku kasu za popravke koje koristi više porodica. Niko više nije čekao da problem postane nečija lična tragedija. Kada bi se oštetio put, ljudi bi dali koliko mogu. Kada bi starijoj ženi propao krov, nekoliko muškaraca bi došlo raditi. Nije selo postalo savršeno. I dalje su se svađali oko međe, stoke i politike. Ali bunar ih je podsjećao da postoje stvari koje ne mogu dijeliti na „moje“ i „tvoje“.
Današnja Amina često je odlazila do bunara. U početku joj je bilo čudno gledati vlastito ime na starom kamenu i znati da pripada sestri koju nikada nije upoznala. Jednog dana pitala je oca zašto joj ranije nije pričao.
Hasan je odgovorio: „Tvoja majka i ja nismo htjeli da nosiš tuđu tugu samo zato što nosiš isto ime.“
„A sad?“
„Sad si dovoljno velika da znaš da ime nije samo tuga. To je i sjećanje.“
Amina je kasnije upisala školu za medicinsku sestru. Kada je jednom morala napisati sastav o tome šta joj znači selo, pisala je o bunaru. Nije napisala da ga je njen otac „sam spasio“. Napisala je: „Moj otac je prvi dao previše, a selo je tek onda shvatilo da je trebalo dati zajedno.“
Godine su prolazile. Hasan je ostario. Voda, krava koju su mu kupili, živjela je dugo i dala nekoliko teladi. Njegovo domaćinstvo se oporavilo. Ali svaki put kada bi ga neko iz drugog sela pitao je li istina da je jednom prodao jedinu kravu zbog bunara, Hasan bi se nasmijao.
„Istina je.“
„Zašto si to uradio?“
Nekada bi ispričao cijelu priču.
Nekada bi samo pokazao prema kamenoj ploči.
Jer ljudi su mislili da je lud pošto je prodao jedino što mu je donosilo sigurnu zaradu da popravi nešto što koristi cijelo selo.
Tek kada su saznali za malu Aminu, za Ibrahimovu noć pored bunara i za ime skriveno ispod mulja, shvatili su da Hasan nije vidio običnu rupu u zemlji.
Vidjevši bunar kako propada, gledao je kako nestaje sjećanje na dijete koje je izgubio i čovjeka koji je jednom pokušao spasiti njegovu porodicu.
Ali Ibrahimovo posljednje pismo naučilo ga je još nečemu.
Dobrota nije samo spremnost da sam podneseš najveću žrtvu.
Ponekad je dobrota i dopustiti drugima da podijele teret.
Zato je Hasan do kraja života govorio da bunar nije spasila njegova krava.
Spasilo ga je selo.
Krava je samo natjerala ljude da shvate koliko im voda — i jedni drugi — zaista vrijede.
KRAJ