Sedamdesetosmogodišnji Mustafa Kadić već je skoro dva mjeseca svake večeri govorio istu rečenicu: „Nisam gladan, sine, jeo sam ranije.“ Njegov sin Faruk nije imao razloga da sumnja. Radio je kao vozač kamiona za jednu firmu iz Gračanice i često se vraćao kući tek između osam i deset navečer.
Mustafa je nakon operacije kuka živio s njim, snahom Dalilom i njihovom šesnaestogodišnjom kćerkom Nadom u kući na rubu sela Malešići. U početku je sve izgledalo dobro. Mustafa je doručkovao s porodicom, ručak je najčešće podgrijavao sam, a navečer bi Faruk, čim uđe kroz vrata, pitao:
„Babo, hoćeš li sa mnom nešto pojesti?“ Odgovor je gotovo uvijek bio isti. „Neću, sit sam.“ Faruk je čak bio zadovoljan što se otac nakon operacije ponovo osamostalio. Primijetio je da je malo smršao, ali Mustafa je tvrdio da mu je doktor preporučio lakšu hranu.
Sve se promijenilo jednog kišnog novembarskog jutra. Mustafa je krenuo niz tri stepenice prema dvorištu, uhvatio se za ogradu, zateturao i pao. Nije slomio kuk, ali je udario rame i nekoliko minuta nije mogao ustati. U ambulanti su mu izmjerili nizak pritisak i šećer, a doktor je Faruku postavio jednostavno pitanje:
„Kada je posljednji put normalno jeo?“ Faruk je odgovorio da otac jede svaki dan. Mustafa je okrenuo glavu prema prozoru. Doktor je ponovio pitanje direktno njemu. Starac je tiho rekao:
„Jučer ujutro.“ Faruk se ukočio. „A ručak? Večera?“ Mustafa nije odgovorio. Tek kasnije, dok je Faruk tražio očevu zdravstvenu knjižicu u ladici njegove sobe, pronašao je nešto zbog čega je prvi put posumnjao da rečenica „nisam gladan“ već sedmicama znači nešto sasvim drugo.
U ladici nije bilo skrivene hrane ni tajnog pisma. Bila je mala bijela kartica iz privatne stomatološke ordinacije u Gračanici. Na poleđini su rukom bila upisana četiri termina. Tri su bila precrtana. Faruk je znao da je ocu nekoliko mjeseci ranije pukla donja zubna proteza, ali Dalila mu je rekla da je popravljena.
Mustafa ju je zaista ponovo nosio. Zato mu kartica nije odmah bila jasna. Kada ju je pokazao ocu, Mustafa je pokušao promijeniti temu. Faruk je insistirao. Tada je saznao da proteza nije bila popravljena kako treba.
Privremeni zahvat trajao je svega nekoliko sedmica. Ponovo je počela žuljati i pomicati se dok jede, pa je Mustafa mogao bez problema progutati supu, jogurt ili mekan hljeb, ali je teško žvakao meso, sirovo povrće i tvrđu hranu.
Stomatolog mu je zakazao novi termin. Mustafa nije otišao. Drugi termin također je propustio. Treći je bio otkazan telefonom. „Ko ga je otkazao?“ pitao je Faruk. Mustafa je spustio pogled. „Dalila.“
Faruk je osjetio kako mu se stomak steže, ali ono što je uslijedilo bilo je još gore. „Zašto?“ Starac je odgovorio: „Rekla je da nema potrebe bacati pare na novu protezu kad mogu jesti ono što ima.“
Faruk je prvo pomislio da je pogrešno razumio. Njegov otac imao je vlastitu penziju. Nova proteza nije trebala biti plaćena iz Dalilinog džepa. Mustafa je objasnio da novac nije bio jedini problem. Nakon što se drugi put požalio da ne može žvakati večeru, Dalila je počela odvajati za njega tanjir prije nego što ostali sjednu.
Nekada bi to bila supa, nekada komad hljeba umočen u mlijeko, ponekad samo jogurt. Govorila mu je da mu je to „bolje za stomak i zube“. Mustafa je u početku prihvatao jer ga je zaista boljelo.
Ali s vremenom su porcije postajale sve manje. Ako bi ručak bio grah, dobio bi zdjelu. Ako bi bilo pečenje, pita ili nešto što zahtijeva više žvakanja, Dalila bi rekla da to nije za njega.
Problem je bio što nije pravila drugu punu večeru koju bi mogao jesti. „Zašto meni nisi rekao?“ Faruk je gotovo viknuo. Mustafa se trgnuo. „Jer sam mislio da će proteza biti brzo gotova.“ „Ali nije!“ „Znam.“ „I zato nisi jeo?“ Mustafa je dugo šutio, a onda izgovorio: „Nisam htio da se zbog mog tanjira svađate.“
Faruk se vratio kući ranije nego što je planirao. Nije čekao večeru niti pokušavao uhvatiti Dalilu u nečemu. Stavio je stomatološku karticu na kuhinjski sto i pitao je zašto su termini otkazani.
Dalila je problijedjela, ali nije poricala. Rekla je da je prvi termin Mustafa sam propustio jer se nije osjećao dobro, drugi zato što nije imao prevoz, a treći je ona pomjerila jer je tog dana morala voziti Nadu na pregled u Tuzlu. „Nisam ga otkazala zauvijek“, rekla je. „Rekli su da nazovemo ponovo.“ Faruk je pitao zašto nije nazvala.
„Zaboravila sam.“ Zatim ju je pitao šta otac jede kada njega nema. Dalila se branila da Mustafa odbija mnogo hrane jer ga bole desni. Faruk je rekao: „Babo kaže da mu govoriš da meso, pita i pola onoga što skuhate nije za njega.“
„Pa nije mogao žvakati!“ „Onda mu napraviš nešto što može.“ „Faruk, ja radim šest sati, vodim kuću, Nadu vozim gdje treba, njemu nosim lijekove, perem, kuham… Nisam svaki dan mogla praviti dva ručka.“
To je bio prvi trenutak kada je Faruk shvatio da priča nije počela kao namjerno izgladnjivanje. Dalila je mjesecima preuzimala sve više obaveza oko Mustafe dok je Faruk radio duge smjene. U početku mu je pasirala hranu i kuhala mekša jela. Onda je počela preskakati posebnu pripremu kada bi bila umorna. Poslije je sebi objasnila da star čovjek ionako jede manje.
Kada bi Mustafa rekao da mu nešto ne odgovara, dala bi mu jogurt. Kada bi pitao ima li još supe, govorila bi da će mu teško pasti ako jede kasno. Granica između „pazim šta može jesti“ i „odlučujem koliko će jesti“ nestala je gotovo neprimjetno.
Ali Faruk nije prihvatio da je umor opravdanje. „Ako nisi mogla, trebala si meni reći.“ Dalila se naljutila. „A kada? Dok voziš? Kad dođeš u deset i pitaš je li sve dobro, a prije nego završim odgovor već gledaš telefon?“ Ta ga je rečenica zaustavila. Bila je ružna, ali nije bila netačna.
Nada je razgovor čula iz svoje sobe i kasnije prišla ocu. Rekla mu je nešto što je dodatno promijenilo sliku. Dedo je nekoliko puta nju pitao može li mu napraviti griz ili jaje. Ona jeste. Nije razumjela zašto, jer je mislila da je samo poželio nešto drugo.
Jednom joj je Dalila rekla da ne daje dedi keks jer ga bole zubi. „Mama nije govorila da dedo ne smije jesti“, rekla je djevojka. „Ali stalno je govorila šta ne može.“ Faruk je shvatio da je problem postao porodična rutina koju niko nije pogledao kao cjelinu.
Otac je šutio da ne izazove svađu. Kćerka je pretpostavljala da odrasli znaju šta rade. Dalila je iz umora i potrebe da kontroliše raspored počela donositi odluke koje nisu bile njene. A on je svake večeri postavljao jedno površno pitanje i zadovoljavao se odgovorom koji mu je najviše odgovarao.
Mustafa je nakon pada ostao dva dana na posmatranju. Nalazi nisu pokazali tešku bolest, ali doktor je jasno rekao da čovjek njegove dobi, posebno tokom oporavka nakon operacije, ne smije sedmicama živjeti na nekoliko mekanih zalogaja i čaši jogurta. Faruk je odmah zakazao pregled proteze, ali ovaj put nije sve organizovao preko Dalile.
Pitao je oca koji mu termin odgovara i želi li da ga on vozi. Mustafa je izabrao datum. Nakon pregleda stomatolog je objasnio da se postojeća proteza više ne može jednostavno popravljati i da je potrebno napraviti novu. Dok se to ne završi, dao im je jasne preporuke kakvu hranu Mustafa može jesti. Faruk je odnio spisak kući, ali nije ga zalijepio na frižider kao naredbu Dalili.
Sjeo je s ocem i pitao šta od toga voli. Mustafa je nabrojao krompir-pire, kajganu, mekanu ribu, variva, palentu, sitno mljeveno meso i nekoliko drugih jela. Pokazalo se da postoji mnogo hrane koju je mogao jesti. Samo je trebalo prestati pretpostavljati da „mekano“ znači „malo“.
Faruk je tada promijenio i vlastiti raspored. Nije mogao prestati raditi niti svaki dan biti kod kuće, ali je dogovorio s kolegom da dvije sedmice radi kraće ture dok se situacija ne stabilizira. Nakon toga je s ocem i Dalilom napravio praktičan plan.
Mustafa je mogao sam pripremiti jednostavan doručak i nekoliko jela. Faruk će vikendom skuhati veće količine dva mekša obroka i zamrznuti porcije. Dalila više neće biti osoba koja sama odlučuje šta Mustafa „smije“. Ako joj je neki dan previše kuhati posebno, reći će to. Mustafa je zauzvrat morao obećati da neće govoriti da nije gladan samo da bi sačuvao mir.
Najduže je trebalo popraviti odnos između Mustafe i Dalile. Prvih dana gotovo nisu razgovarali. Dalila se osjećala kao da je cijela porodica vidi kao ženu koja je izgladnjivala starca. Mustafa se osjećao poniženo jer su svi sada pratili koliko jede. Jedne večeri, dok je Faruk bio na poslu, Dalila je stavila pred njega zdjelu mekanog krompira s usitnjenim mesom.
Mustafa je rekao: „Ne moraš mi posebno praviti.“ Ona je sjela preko puta njega. „Nemoj opet počinjati s tim.“ Starac je podigao pogled. Dalila je nekoliko trenutaka tražila riječi. „Nisam vam trebala govoriti koliko vam je dovoljno.“ Mustafa nije odgovorio. „I nisam trebala odgađati zubara.“ „Nisi.“ „Ali ni vi niste trebali dva mjeseca šutjeti.“ Mustafa je klimnuo. „Nisam.“ Nije bilo zagrljaja niti velikog pomirenja. Samo su prvi put oboje priznali svoj dio bez pokušaja da ga umanje.
Kada je nekoliko sedmica kasnije dobio novu protezu, Mustafa je prvi put nakon dugo vremena normalno večerao s porodicom. Na stolu je bila pita s krompirom. Faruk ga je posmatrao dok je uzeo drugi komad.
„Babo, jesi li siguran da možeš?“ Mustafa ga je pogledao preko naočala. „Sad ćeš ti meni određivati koliko ću jesti?“ Za stolom je na trenutak zavladala tišina, a onda se Nada počela smijati. Čak se i Dalila nasmijala. Faruk je podigao ruke. „Povlačim pitanje.“
Ipak, posljedice nisu nestale preko noći. Mustafa je morao vratiti nekoliko izgubljenih kilograma, a porodica je morala promijeniti naviku da se briga o starijem čovjeku automatski prebacuje na ženu u kući. Faruk je preuzeo očevu vožnju na kontrole kada god je mogao.
Nada je ponekad kuhala s dedom, ali zato što je željela, ne zato što je postala njegova njegovateljica. Dalila je ponovo imala pravo reći da je umorna bez straha da će zbog toga izgledati sebično. Najvažnije, Mustafa je dobio pravo da kaže šta mu treba bez osjećaja da će time nekome poremetiti brak.
Nekoliko mjeseci poslije, Faruk se jedne večeri vratio kući kasno. Mustafa je sjedio za stolom i čitao novine. „Jesi li jeo?“ pitao je sin po staroj navici.
„Nisam.“
Faruk je zastao.
Ranije bi poslije takvog odgovora nastala panika. Sada je samo otvorio frižider. „Šta ćemo?“
Mustafa je spustio novine. „Ima li one pite od jutros?“
„Ima.“
„Onda zagrij dva komada.“
„Jedan ili dva?“
„Tri.“
Faruk se nasmijao i stavio tanjir u rernu.
Tek tada je shvatio koliko ga sada raduje očev jednostavan odgovor da je gladan.
Mustafin pad nije otkrio tajnog neprijatelja u njihovoj kući. Otkrio je nešto neugodnije: kako čovjek može ostati gladan usred porodice koja vjeruje da se o njemu brine.
Dalila je zaista počela uskraćivati hranu koju je smatrala neprikladnom, a zatim i količinu koja joj se činila dovoljnom, i time je prešla granicu koju nije imala pravo prelaziti. Ali Faruk je morao priznati i vlastitu odgovornost. Dok je on radio i pretpostavljao da je kod kuće sve uređeno, sav teret brige ostavio je drugome. Mustafa je svojom šutnjom dodatno skrivao koliko je situacija postala ozbiljna.
Od tada u njihovoj kući pitanje „Jesi li gladan?“ više nije bilo usputna rečenica izgovorena s vrata.
Ako bi Mustafa rekao da nije, Faruk bi mu vjerovao.
Ali sada je znao da prije toga mora postojati nešto mnogo važnije od punog frižidera — sigurnost da njegov otac smije reći da jeste.
KRAJ