U malom selu u Dalmatinskoj zagori, nedaleko od Imotskog, živio je šezdesetdvogodišnji Mate Vuković sa suprugom Ankom i njihovim najmlađim sinom Nikolom. Mate je pripadao generaciji ljudi koji su gotovo sve što imaju stekli rukama. Kuću je zidao zajedno s pokojnim ocem, vinograd je podizao kamen po kamen, a na nekoliko škrtih parcela uzgajao je krumpir, kukuruz i nešto povrća.
Nije imao traktor. Najvrjednije što je posjedovao bila su dva snažna vola, Grom i Sokol, koje je sam othranio od teladi. Godinama su s njim izvlačili drva, vukli plug kroz tvrdu zemlju i prevozili grožđe iz vinograda. Mate ih nikada nije nazivao običnom stokom. Govorio je da su mu pomogli podići djecu i održati kuću onda kada nije imao novca ni za gorivo, a kamoli za novi stroj. Kad bi završio posao, uvijek bi im prvo donio vodu i sijeno, a tek onda sjeo za vlastiti stol.
Od troje djece Nikola je jedini još živio kod kuće. Dvije starije kćeri udale su se i odselile prema Splitu, a Nikola je upravo završavao srednju školu u Imotskom. Bio je tih mladić koji je odmalena volio knjige više nego rad u polju.
Mate ga zbog toga nikada nije ismijavao. Dok su neki susjedi govorili da „od knjige nema kruha“, on bi odgovorio: „Ako moje dijete može živjeti lakše nego ja, zašto bih ga tjerao da ima iste žuljeve?“ Nikola je želio studirati građevinarstvo u Zagrebu.
Profesori su mu govorili da ima dara i da mora pokušati. Kada je stigla potvrda da je primljen, Anka je plakala od sreće, a Mate je cijeli dan hodao selom s papirom presavijenim u džepu, pokazujući ga svakome tko bi ga pitao za sina.
Radost je trajala samo nekoliko dana. Kada su izračunali troškove smještaja, prijevoza, knjiga i svega što Nikoli treba za početak studija, Mate je shvatio da novca nema dovoljno. Ušteđevinu su potrošili prethodne zime na popravak krova i Ankine zubarske troškove.
Kukuruz nije dobro rodio, a cijena grožđa bila je loša. Nikola je odmah rekao da neće ići. „Upisat ću nešto bliže ili ću raditi godinu dana“, pokušavao je uvjeriti roditelje. Mate nije želio ni čuti. „Ti si svoje napravio. Učio si i primili su te. Sad je red na mene.“ Nikola ga je pitao odakle će pronaći novac. Mate nije odgovorio, ali pogled mu je otišao prema štali.
Anka je iste večeri shvatila što namjerava. „Ne Groma i Sokola“, rekla je. Mate je sjedio za stolom i gledao svoje ispucale dlanove. „Što drugo imamo?“ „Bez njih nećeš moći raditi zemlju.“ „Radit ću manje.“
„A drva?“ „Snaći ćemo se.“ Anka je znala da iza tih kratkih odgovora nema nikakva plana. Prodaja volova značila je gotovo kraj načina života koji je Mate poznavao. Ali također je znala da će radije odustati od zemlje nego sinu reći da ne može studirati zbog novca. Te noći dugo nisu spavali.
Nikoli nisu rekli ništa. Mate je nekoliko dana poslije otišao do poznanika koji je trgovao stokom i raspitao se koliko bi mogao dobiti. Čovjek je pregledao volove i rekao da su zdravi, snažni i dobro njegovani.
Ponudio je pristojnu cijenu, ali Mate je odbio. Nadao se da će na velikom stočnom sajmu kod Sinja dobiti nešto više. Svaki dodatni euro značio bi još koji mjesec studentskog doma ili knjige koje Nikola neće morati posuđivati. Zato je odlučio odvesti Groma i Sokola na sajam.
Večer prije odlaska proveo je u štali dulje nego inače. Očistio ih je, stavio svježe sijeno i pregledao im kopita. Grom je bio stariji i mirniji, s bijelom mrljom između očiju. Sokol je bio nemirniji i uvijek bi prvi podigao glavu kada Mate uđe.
Starac ih je pomilovao po vratu. „Sutra idete“, rekao je tiho, kao da očekuje da razumiju. Zatim se nasmijao vlastitoj slabosti. „Vidi mene, pričam s volovima kao s ljudima.“ Ipak, prije nego što je ugasio svjetlo, vratio se još jednom i ostao nekoliko minuta kraj njih.
Na sajam je stigao rano ujutro. Bilo je trgovaca iz cijele Dalmacije i Hercegovine, traktora, prikolica, ovaca, krava i konja. Ljudi su glasno pregovarali, pregledavali životinje i dovikivali cijene. Mate je stajao kraj svojih volova i odbijao prve ponude.
Nije želio da završe kod nekoga tko će ih odmah poslati na klanje. Tražio je kupca koji će ih koristiti na gospodarstvu. Neki su mu se smijali. „Prodaješ ili udaješ volove?“ pitao ga je jedan trgovac. Mate je mirno odgovorio: „Moji su dok ne uzmem novac. Imam pravo pitati kamo idu.“
Pred podne mu je prišao čovjek srednjih godina po imenu Josip Radić, vlasnik gospodarstva iz okolice Trilja. Dugo je pregledavao životinje, pitao koliko su stare i jesu li navikle raditi zajedno. Mate mu je sve objasnio. Josip je na kraju ponudio iznos veći od onoga kojem se starac nadao.
„Ne kupujem ih za meso“, dodao je. „Imam imanje gdje još radimo dio posla sa životinjama. Ako su ovakvi kako kažeš, ostat će zajedno.“ Mate je prvi put toga dana osjetio olakšanje. Pružio mu je ruku.
Dok su ispunjavali papire, Josip je pitao zašto prodaje tako dobre životinje. Mate je kratko odgovorio: „Treba mi novac.“ Nije želio objašnjavati. Na sajmu su svi nešto prodavali zato što im treba novac.
Ali jedan stariji poznanik koji je stajao pokraj njih rekao je: „Školuje maloga u Zagrebu. Zato prodaje.“ Mate ga je odmah pogledao, nezadovoljan što govori o njegovim stvarima. Josip nije komentirao. Samo je dovršio papire i predao mu novac.
Došao je trenutak da odvede volove prema svojoj prikolici. Mate je odvezao konop i pružio ga Josipu. „Grom je miran. Sokol zna povući ako se uplaši. Samo mu nemoj naglo prilaziti s lijeve strane.“
Josip je kimnuo. Povukao je konop i krenuo. Grom je napravio nekoliko koraka. Sokol ga je slijedio. Mate je ostao stajati pokraj praznog mjesta na kojem su nekoliko sati bili vezani. Nije želio gledati kako odlaze.
Tada se iza njega začuo žamor.
Okrenuo se.
Grom je stao nasred prolaza.
Josip ga je pokušao povesti, ali vol se nije pomicao. Sokol je također stao. Ljudi su morali prolaziti oko njih. Josip je pokušao ponovno, ovaj put malo snažnije. Grom je podigao glavu, okrenuo se i pogledao prema Mati. Zatim se počeo vraćati.
„Grome“, rekao je Mate.
Čim je čuo njegov glas, životinja je ubrzala. Sokol je krenuo za njim. Josip nije pokušao zadržati konop. Oba vola prišla su Mati i zaustavila se pred njim. Grom je spustio veliku glavu na starčevo rame, gotovo ga gurnuvši unatrag. Sokol se prislonio uz njegovu drugu stranu.
Mate je ostao nepomičan.
Ljudi oko njih počeli su zastajati.
Starac je pokušao odmaknuti Gromovu glavu. „Hajde. Moraš ići.“
Vol se nije pomaknuo.
Mate ga je potapšao po vratu. „Hajde, prijatelju. Gotovo je.“
Grom je tada ispustio dubok, tih zvuk i ponovno pritisnuo glavu uz njegova prsa. Sokol je stajao toliko blizu da je Mate bio između dvije životinje koje je godinama hranio, vodio i s kojima je radio gotovo svaki dan.
Sajam koji je nekoliko trenutaka prije bio pun vike i pregovaranja kao da se utišao oko njih.
Mate više nije mogao sakriti lice. Spustio je glavu na Gromovo čelo i zaplakao.
„Nemojte mi ovo raditi“, prošaptalao je. „Moram poslati maloga u školu.“
Josip je stajao nekoliko metara dalje s papirima u rukama. Nije požurivao starca. Nije se smijao. Nakon nekoliko trenutaka prišao je i pitao: „Koliko vam treba da sin krene na fakultet?“
Mate je obrisao oči. „Dogovorili smo cijenu. Ne trebate ništa drugo znati.“
„Pitam koliko vam treba.“
„Zašto?“
„Samo recite.“
Mate je nevoljko rekao približan iznos. Josip je pogledao novac koji mu je već dao, zatim volove. „A nakon prve godine?“
Mate je slegnuo ramenima. „Do tada ću nešto smisliti.“
„I onda ćete prodati što?“
Starac nije odgovorio.
U tom trenutku kroz ljude se progurao mladić zadihan od trčanja.
Bio je Nikola.
Mate je problijedio. „Što ti radiš ovdje?“
Nikola je u ruci držao očevu staru jaknu. Anka mu je ujutro priznala kamo je Mate otišao. Mladić je odmah pronašao susjeda koji je išao prema Sinju i zamolio ga da ga poveze.
Kad je ugledao Groma i Sokola uz oca, sve je shvatio.
„Ne“, rekao je.
Mate je pokušao biti strog. „Idi kući.“
„Neću.“
„Nikola.“
„Neću studirati ako je cijena ovo.“
Mate je podigao glas. „Nisam te pitao!“
Ljudi oko njih ponovno su utihnuli.
Nikola je prišao ocu. „Cijeli život govoriš da zemlju ne smijemo prodavati jer ju je djed ostavio nama. A sada prodaješ ono s čim tu zemlju obrađuješ.“
„Zemlja će ostati.“
„A ti? Što će ostati tebi?“
Mate nije znao odgovoriti.
Nikola je nastavio: „Radit ću. Uzet ću studentski posao. Posudit ću knjige. Ako treba, počet ću sljedeće godine. Ali neću otići u Zagreb znajući da si zbog mene prodao posljednje što ti omogućuje raditi.“
Mate je uhvatio sina za rame. „Slušaj me. Ja nisam cijeli život radio da bi ti ostao ovdje samo zato što sam ja ostao. Ova dva vola mogu kupiti drugi. Godine koje ti izgubiš nitko ti neće vratiti.“
„Ali—“
„Nema ali. Ako jednog dana postaneš čovjek koji može pomoći svojoj djeci, napravit ćeš isto. Tek tada ćeš razumjeti.“
Josip je slušao razgovor i nekoliko puta pogledao prema ljudima oko sebe. Među njima je stajao i stariji trgovac kojeg je poznavao. Nakon kratkog šapata taj je čovjek izvadio novčanik. Zatim je isto učinio još jedan.
Mate nije primijetio što se događa.
Prvi mu je prišao čovjek kojeg nije poznavao i pružio pedeset eura.
„Za knjige malome.“
Mate se odmah povukao. „Ne.“
Drugi je stavio dvadeset eura na drvenu ogradu.
„Moj sin je studirao u Zagrebu. Znam koliko košta prvi mjesec.“
„Ljudi, ne trebam milostinju.“
Jedna starija žena koja je prodavala sir nekoliko štandova dalje rekla je: „Nitko ti ne daje milostinju. Danas tebi, sutra možda meni.“
Za nekoliko minuta na ogradi se našla mala hrpa novčanica.
Mate je bio ljut, posramljen i dirnut istodobno. Pokušavao je ljudima vratiti novac, ali nitko ga nije uzimao.
Tada je Josip napravio nešto što nitko nije očekivao.
Uzeo je ugovor o kupnji, pogledao ga i poderao napola.
„Što radiš?“ pitao je Mate.
Josip mu je pružio konope Groma i Sokola.
„Ne kupujem ih.“
Mate je odmah pokušao vratiti novac koji je primio. „Onda uzmi svoje.“
Josip nije pružio ruku.
„Rekao sam da ne kupujem volove. Nisam rekao da povlačim novac.“
Mate ga je pogledao kao da nije dobro čuo.
„Ne mogu to uzeti.“
„Možete.“
„Zašto bi mi nepoznat čovjek dao toliki novac?“
Josip je nekoliko trenutaka šutio. Zatim je rekao: „Zato što je moj otac prije trideset godina prodao jedinu kravu da ja završim srednju školu. Fakultet nisam mogao upisati. Nismo imali od čega. Nikad mu nisam uspio vratiti ono čega se odrekao. Umro je prije nego što sam stao na noge.“
Pokazao je prema Nikoli.
„Ako vaš sin završi ono što je započeo, meni je dovoljno.“
Mate je odmahivao glavom, ali Josip je nastavio: „Ako vam smeta da bude dar, neka bude posudba. Vratit ćete kada Nikola završi fakultet i zaposli se. Bez kamate.“
Nikola je prišao. „Ja ću vratiti.“
Josip ga je pogledao ravno u oči. „Ne meni.“
„Kome onda?“
„Nekom ocu koji jednoga dana bude stajao na sajmu i prodavao posljednje što ima zbog svoga djeteta.“
Nitko neko vrijeme nije govorio.
Mate je ponovno pogledao Groma i Sokola. Još su stajali kraj njega kao da nikada nisu ni krenuli prema prikolici.
Toga dana vratio se kući s oba vola.
Kada je Anka ugledala prikolicu na prilazu i Gromove rogove iznad ograde, potrčala je iz kuće misleći da prodaja nije uspjela. Tek kada je vidjela Nikolu i uplakanog Matu, shvatila je da se dogodilo nešto drugo.
Nikola je nekoliko tjedana kasnije otišao u Zagreb. Nije mu bilo lako. Stanovao je u studentskom domu, radio vikendom u skladištu i preko ljeta na gradilištu. Nikada nije zaboravio odakle je došao. Na radnom stolu držao je fotografiju oca s Gromom i Sokolom snimljenu nekoliko dana nakon sajma.
Kada bi mu bilo teško, gledao bi tu fotografiju.
Diplomirao je pet godina poslije.
Mate i Anka prvi put u životu putovali su u Zagreb samo zbog njegove promocije. Mate je obukao odijelo koje je posljednji put nosio na vjenčanju starije kćeri. Kada je Nikola primio diplomu, tražio je roditelje pogledom među ljudima. Mate nije pljeskao glasno. Samo je sjedio i brisao oči.
Nekoliko mjeseci poslije Nikola je dobio posao u građevinskoj tvrtki u Splitu. Od prve veće plaće odvojio je novac i rekao ocu da želi vratiti Josipovu posudbu.
Mate mu je pružio stari komad papira na kojem je godinama čuvao Josipovu adresu.
Nikola ga je pronašao.
Došao je na njegovo gospodarstvo jedne subote. Josip je već znao da je diplomirao jer ga je Mate povremeno zvao. Kada je Nikola stavio omotnicu na stol, Josip ju je gurnuo natrag.
„Dogovor je bio drugačiji.“
„Ali to je vaš novac.“
„Bio je.“
„Ne mogu ga zadržati.“
Josip se nasmiješio. „Onda ga nemoj zadržati. Čekaj.“
Nikola je razumio.
Prošlo je još nekoliko godina. Grom je prvi uginuo od starosti. Mate ga nije prodao ni kada više nije mogao raditi. Sokol je poživio još dvije godine. Kad bi ga netko pitao zašto hrani životinju koja više ničemu ne služi, Mate bi odgovorio: „Služio je dovoljno.“
Nikola se u međuvremenu oženio i dobio sina. Jednog proljetnog dana vraćao se iz Splita prema roditeljima kada je uz cestu ugledao čovjeka kojeg je poznavao iz susjednog sela. Pokraj njega bila je prikolica s dvije krave i natpis da su na prodaju. Nikola je stao i pitao kamo ih vodi.
Čovjek je objasnio da mu je kći primljena na studij medicine u Rijeci i da nema dovoljno za prve troškove.
Nikola je nekoliko sekundi šutio.
Zatim je pitao: „Koliko vam nedostaje?“
Čovjek ga je zbunjeno pogledao.
„Zašto pitaš?“
Nikola se nasmiješio.
„Zato što jedan dug čekam godinama vratiti.“
Krave toga dana nisu prodane.
Kada je Nikola kasnije ispričao ocu što je učinio, Mate je dugo šutio. Zatim je otišao do stare štale u kojoj više nije bilo Groma ni Sokola. Na zidu je još visio njihov stari jaram.
Prešao je rukom preko drveta i rekao: „E, momci, ipak smo ga dobro školovali.“
Priča o onome što se dogodilo na sajmu kod Sinja još se godinama prepričavala. Neki su govorili da su volovi prepoznali da ih vlasnik prodaje i odbili otići. Drugi su tvrdili da životinje jednostavno nisu bile navikle na novog čovjeka. Mate nikada nije pokušavao uvjeravati ljude ni u jednu verziju.
Kad bi ga netko pitao jesu li Grom i Sokol zaista znali da ih prodaje, samo bi se nasmiješio.
„Ne znam što su oni znali.“
Zatim bi dodao:
„Ali znam što su toga dana podsjetili nas ljude.“
Jer dva vola nisu zaustavila samo jednu prodaju.
Zaustavila su starca koji je bio spreman ostati bez posljednjeg sredstva za rad kako njegov sin ne bi ostao bez budućnosti. Zaustavila su mladića koji je bio spreman odreći se vlastitog sna kako otac ne bi morao žrtvovati ono što mu je ostalo. I zaustavila su nekoliko desetaka nepoznatih ljudi dovoljno dugo da se sjete kako gotovo svaki čovjek duguje dio svoga života nečijoj žrtvi.
Mate je na sajam došao uvjeren da će se kući vratiti s novcem i praznom prikolicom.
Vratio se s Gromom i Sokolom, novcem za sinov početak i dugom koji se nije mogao vratiti čovjeku koji mu je pomogao.
Mogao se vratiti samo dalje.
Od jednog oca drugome.
Od jednog djeteta drugome.
Od jedne žrtve do sljedeće prilike da netko kaže: „Danas ne moraš prodati posljednje što imaš.“
I zato su ljudi godinama govorili da je cijeli sajam toga jutra utihnuo kada su se dva vola vratila svom starom vlasniku.
Ali Mate je znao da nije najveće čudo bilo to što su se životinje vratile.
Najveće čudo bilo je što su se, gledajući ih, ljudi na nekoliko minuta vratili jedni drugima.
KRAJ