Starac je godinama besplatno popravljao cipele siromašnoj djeci, a nakon njegove smrti otkrivena je tajna koja je promijenila cijelu Bosnu

U starom dijelu Travnika, u uskoj kamenoj ulici kojom su svakog jutra prolazila djeca na putu prema školi, nalazila se mala obućarska radionica sa izblijedjelim natpisom „Obućar Salih“. Bila je toliko stara da su mnogi govorili kako je starija i od pola kuća u ulici. Vlasnik radionice bio je sedamdesetdevetogodišnji Salih Kovačević, sitan starac sa sijedom bradom, uvijek odjeven u istu smeđu kecelju prekrivenu tragovima kože i ljepila. Nakon smrti supruge ostao je potpuno sam. Nije imao djece niti bliske rodbine, a živio je skromno od popravljanja starih cipela. Ipak, svi u gradu znali su jednu neobičnu stvar.

Nijedno siromašno dijete nikada nije platilo popravku obuće kod Saliha. Kada bi neko dijete došlo sa poderanim patikama ili cipelama kroz koje je ulazila voda, Salih bi ih uzeo, popravio, očistio, ispolirao i uvijek rekao istu rečenicu: „Reci majci da je račun već plaćen.“ Roditelji su mnogo puta pokušavali ostaviti makar nekoliko maraka, ali ih je uvijek vraćao govoreći da dijete ne smije izostati iz škole zato što nema dobre cipele. Godinama je tako radio, iako je često jedva imao dovoljno novca za vlastite lijekove i grijanje. Ljudi su mislili da je jednostavno dobar čovjek. Niko nije znao da svake večeri, nakon što zatvori radionicu, iz stare limene kutije izvadi malu crno-bijelu fotografiju dječaka od desetak godina, dugo je gleda i tek onda ugasi svjetlo.

Vrijeme je prolazilo, a Salih je postajao sve stariji. Ruke su mu drhtale, vid mu je slabio, ali nijedno dijete nije vraćao. Često bi ostajao budan do kasno u noć kako bi završio popravku prije nego što škola počne. Jedne zime, kada je snijeg danima zatrpavao ulice, djevojčica Lejla donijela mu je stare čizme koje su bile potpuno raspale. Rekla je da joj otac mjesecima ne radi i da nema novca za nove. Salih je te noći ostao u radionici do iza ponoći. Ne samo da je popravio čizme nego je iz svojih starih zaliha napravio potpuno nove đonove, zamijenio postavu i ispolirao ih tako da su izgledale gotovo kao nove.

Kada ih je djevojčica sutradan preuzela i pitala koliko duguje, starac se samo nasmiješio i rekao: „Ti meni duguješ samo jedno obećanje – da u tim čizmama odeš u školu i jednog dana postaneš dobar čovjek.“ Takve priče ponavljale su se godinama. Stotine djece prošle su kroz njegovu malu radionicu. Neka su kasnije postala doktori, učitelji, policajci ili zanatlije, ali gotovo niko nije znao koliko je puta Salih iz vlastitog džepa kupovao kožu, konac i đonove samo da nijedno dijete ne hoda mokrih nogu. Nikada nije pričao o tome. Govorio je da dobro djelo vrijedi samo dok ga čovjek ne pretvori u priču o sebi.

Jednog hladnog februarskog jutra radnja nije otvorena u uobičajeno vrijeme. Komšije su se zabrinule jer Salih nikada nije kasnio. Kada su otvorili vrata radionice, pronašli su ga kako mirno sjedi za svojim radnim stolom, sa naočalama na nosu i iglom u ruci. Ispred njega stajao je mali dječiji par cipela koje nije stigao završiti. Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila gradom. Na dženazu su došli ljudi iz cijele Bosne. Mnogi su nosili stare fotografije iz školskih dana na kojima su bili u cipelama koje je upravo on popravio. Poslije ukopa opština je odlučila pregledati radionicu prije nego što bude zatvorena. Dok su čistili stari drveni ormar, pronašli su zaključanu ladicu.

U njoj se nalazila debela sveska, nekoliko stotina pisama i jedna velika plava koverta na kojoj je pisalo: „Otvoriti tek kada mene više ne bude.“ Kada su otvorili kovertu, cijela prostorija je utihnula. Salih je u pismu napisao da je kao dječak i sam bio siromašan. Jedne zime nije imao cipele pa je sedmicama hodao bos po snijegu, zbog čega je teško obolio. Tada mu je jedan nepoznati obućar besplatno napravio cipele i rekao: „Ne vraćaj meni. Jednog dana pomozi nekom drugom djetetu.“ Salih je napisao da nikada nije saznao ime tog čovjeka, ali mu je cijelog života vraćao dug. U svesci su bila uredno zapisana imena više od dvije hiljade djece kojima je tokom četrdeset godina besplatno popravio ili napravio obuću. Pored svakog imena stajala je kratka bilješka: „Da ne zaboravim za koga treba proučiti dovu.“

Ali najveće iznenađenje nalazilo se na posljednjim stranicama sveske. Tu su bila pisma ljudi iz cijele Bosne. Jedan profesor napisao je da nikada ne bi završio školu da mu Salih nije popravio jedine cipele koje je imao. Jedna doktorica priznala je da je prve godine fakulteta još uvijek nosila cipele koje je Salih besplatno zakrpao. Policajac iz Bihaća poslao je fotografiju svojih starih školskih cipela koje je čuvao kao uspomenu. Bilo je tu i pisama vozača, vatrogasaca, medicinskih sestara, zanatlija i studenata. Svi su pisali isto – da ih je jedan skromni obućar naučio da dobrota ne mora biti velika da bi promijenila nečiji život. Nakon objave tih pisama priča je obišla cijelu Bosnu. Ljudi su počeli donositi stare cipele u njegovu radionicu, ne da ih poprave, nego kao simbol zahvalnosti. Nekoliko mjeseci kasnije radionica nije pretvorena u prodavnicu niti zatvorena.

Obnovljena je i pretvorena u besplatnu obućarsku radionicu za djecu iz siromašnih porodica, u kojoj su mladi obućari volontirali i nastavljali Salihov rad. Iznad ulaznih vrata postavljena je mala drvena ploča na kojoj su bile uklesane njegove posljednje riječi: „Ne pitaj dijete može li platiti cipele. Pitaj može li u njima stići do svojih snova.“ Od tada su ljudi govorili da Salih nije popravljao samo stare cipele. Popravljao je puteve kojima su hiljade djece krenule prema boljem životu. A njegova najveća tajna nije bila u tome koliko je cipela zakrpao, nego koliko je budućnosti spasio, a da za to nikada nije tražio ni novac, ni priznanje, ni svoje ime na bilo kakvoj ploči.