Prodao je sve što je imao da bi školovao kćerku u inostranstvu, a na dan kada je krenuo da je iznenadi stiglo je pismo zbog kojeg je pomislio da je zauvijek izgubio svoje dijete

U malom planinskom selu nedaleko od Olova živio je Ibrahim, čovjek kojeg su svi zvali jednostavno Ibro. Bio je šumar cijelog života, tih i vrijedan, jedan od onih ljudi koji nikada nisu imali mnogo, ali su uvijek bili spremni podijeliti i ono malo što posjeduju. Nakon što mu je supruga umrla od teške bolesti, sav smisao njegovog života postala je kćerka Alma. Još kao djevojčica pokazivala je nevjerovatnu želju za učenjem. Dok su druga djeca poslije škole trčala na igralište, ona je satima sjedila uz petrolejku i učila biologiju, sanjajući da jednog dana postane ljekarka. Ibro je često govorio komšijama da možda neće ostaviti bogatstvo, ali će ostaviti obrazovano dijete koje nikada neće morati živjeti život kakav je on živio.

Kada je Alma dobila priliku da nastavi studije medicine u Beču, sreći nije bilo kraja, ali radost je brzo zamijenila briga. Stipendija je pokrivala samo dio troškova. Stanarina, knjige, laboratorijske vježbe i svakodnevni život bili su daleko skuplji nego što je iko u selu mogao zamisliti. Ibro nije mnogo razmišljao. Prodao je stari traktor koji je godinama bio njegova najveća pomoć u šumi. Komšijama je govorio da mu više nije potreban i da će se snaći bez njega. Kada ni to nije bilo dovoljno, prodao je konja s kojim je proveo gotovo petnaest godina izvlačeći drva iz planine. Najteže mu je ipak palo kada je morao prodati donju njivu, najplodniji komad zemlje koji je naslijedio od oca. Govorio je sebi da zemlja uvijek može pronaći novog vlasnika, ali da prilika za obrazovanje dolazi samo jednom u životu.

Alma je često zvala oca i molila ga da ne šalje više novca nego što može. Ibro bi svaki put slagao da mu posao ide bolje nego ikada, da je šuma rodila više nego prethodnih godina i da ne brine za njega. Nije želio da djevojka uči razmišljajući o tome da njen otac gladuje kako bi ona mogla kupiti knjigu. Noću bi radio dodatne smjene, a danju pomagao komšijama za sitnu nadnicu. Nikome nije govorio koliko ga bole leđa niti koliko mu je teško kada se vrati u praznu kuću u kojoj više nije bilo ni traktora, ni konja, ni pune šupe drva.

Godine su prolazile. Alma je završavala ispit za ispitom i postala jedna od najboljih studentica svoje generacije. U svakom pismu zahvaljivala je ocu, obećavajući da će mu jednog dana sve vratiti. Ibro bi se samo nasmijao i rekao da roditelji ne ulažu u djecu da bi im se dug vratio, nego da bi jednog dana gledali kako njihova djeca žive bolje nego oni.

Konačno je stigao dan njenog diplomiranja. Bio je to najsretniji dan u njegovom životu. Na pijaci u Živinicama kupio je polovno tamno odijelo koje mu je bilo malo tijesno u ramenima, ali mu je prodavač rekao da izgleda gospodski. Kod kuće je sat vremena čistio stare cipele dok nisu zasjale. Spakovao je u torbu malu teglu domaćeg meda, vunene čarape koje je isplela njegova pokojna sestra i porodičnu fotografiju na kojoj je Alma još kao djevojčica sjedila ocu u krilu. Htio ju je iznenaditi. Nije joj rekao da dolazi jer je želio iz posljednjeg reda posmatrati trenutak kada primi diplomu.

Dok je čekao autobus koji ga je trebao odvesti prema Sarajevu, a zatim dalje za Austriju, poštar mu je donio preporučeno pismo iz Beča. Bijela koverta bila je uredno adresirana njegovim imenom. Osmijeh mu je nestao čim je pročitao sadržaj.

U pismu je pisalo da ga Alma moli da ne dolazi na svečanost. Objasnila je da će među gostima biti profesori, ljekari i porodice njenih kolega, ljudi iz visokih društvenih krugova. Napisala je da se boji kako će se osjećati neugodno ako se pojavi u starom odijelu i da bi bilo bolje da se vide neki drugi put kada bude imala više vremena. Na kraju je kratko dodala da se nada da će razumjeti.

Ibro je dugo gledao u papir. Slova su mu se zamutila pred očima. Nije plakao odmah. Samo je polako sjeo na stari panj ispred kuće i još jednom pročitao svaku rečenicu. Prvi put u životu osjetio je da ga ne bole ni leđa ni ruke, nego srce. Polako je ušao u kuću, skinuo odijelo koje je tek obukao, pažljivo ga presavio i vratio u ormar. Iz torbe je izvadio teglu meda i fotografiju. Potom je uzeo olovku, napisao kratko pismo u kojem joj je poželio sreću i zamolio Boga da bude dobar ljekar, bez ijedne riječi prijekora. Poslije toga zatvorio je kovertu i nije joj se javljao mjesecima.

Alma je diplomirala s najvećim pohvalama. Fotografije sa svečanosti objavljene su na internetu. Tek nekoliko dana kasnije primijetila je da među čestitkama nema one koju je najviše očekivala. Zvala je oca, ali se nije javljao. Poslala je poruke, nije bilo odgovora. Pomislila je da je možda ljut, ali je vjerovala da će ga vrijeme smiriti. Tek kada je nazvala komšinicu Hajriju, saznala je istinu. Hajrija joj je ispričala da je njen otac tog dana satima sjedio ispred kuće u odijelu, a kada je pročitao pismo, izgledao je kao da je ostario deset godina. Rekla joj je i nešto što Alma nikada ranije nije znala – da je zbog njenog školovanja prodao gotovo sve što je imao i da danas radi kao nadničar u državnoj šumi jer više nema vlastite zemlje.

Te noći Alma nije mogla zaspati. Prvi put je shvatila da je u želji da se uklopi među nove ljude zaboravila čovjeka zbog kojeg je uopšte dobila priliku da bude tamo gdje jeste. Već sljedećeg jutra uzela je prvi avion za Bosnu.

Kada je stigla pred staru kuću, zatekla je oca kako cijepa drva iza štale. Bio je mršaviji nego što ga je pamtila, ali se i dalje osmjehnuo čim ju je ugledao. Alma je potrčala prema njemu i zagrlila ga toliko snažno da mu je sjekira ispala iz ruku. Kroz suze je priznala da ju je bilo sramota ne zbog njega, nego zbog vlastite nesigurnosti. Plašila se da će je drugi osuđivati, a nije shvatila da je jedino mišljenje koje je trebalo cijeniti bilo upravo njegovo.

Ibro je dugo šutio. Na kraju joj je rekao da ga nije povrijedilo to što je siromašan, nego pomisao da je njegova kćerka zaboravila koliko vrijedi čovjek koji pošteno radi. Zatim ju je zagrlio i rekao da roditeljsko srce ne zna dugo nositi ljutnju.

Nekoliko mjeseci kasnije Alma je dobila posao u univerzitetskoj bolnici. Prva plata nije otišla na skupu odjeću niti luksuzan stan. Vratila se u selo i otkupila očevu njivu od čovjeka koji ju je kupio prije nekoliko godina. Zatim je kupila mali traktor i obnovila staru kuću. Ibro nije želio prestati raditi, ali više nije morao nositi teret koji ga je godinama lomio.

Na zidu svoje ordinacije Alma je kasnije uokvirila staru fotografiju na kojoj sjedi ocu u krilu ispred njihove skromne kuće. Kada bi je kolege pitale zašto među svim diplomama i priznanjima upravo ta fotografija zauzima najvažnije mjesto, uvijek bi odgovarala istom rečenicom:

„Sve što sam postala počelo je onog dana kada je jedan siromašni čovjek odlučio prodati svoje snove da bih ja mogla ostvariti svoje.“

Od tada više nikada nije dozvolila da je nečije odijelo, automobil ili novac navedu da zaboravi vrijednost čovjeka. Jer naučila je lekciju koju nijedan univerzitet ne može predavati – da roditeljska žrtva vrijedi više od svih diploma koje će ikada visjeti na zidu.