Jedini seoski električar besplatno je popravljao instalacije starim ljudima kako zimu ne bi dočekali bez svjetla. Poslije njegove smrti pronađen je rokovnik pun adresa, ali nijedna popravka nije bila naplaćena.
U malom bosanskom selu pod obroncima planine Konjuh živio je šezdesetdevetogodišnji električar Sulejman Mehić, čovjek kojeg su svi jednostavno zvali majstor Sule. Bio je jedini električar u desetak okolnih sela i gotovo četiri decenije nije bilo kuće u koju barem jednom nije ušao noseći staru kožnu torbu punu kliješta, odvijača, osigurača i izolacione trake. Ljudi su znali da ga mogu nazvati u bilo koje doba dana ili noći. Ako bi nestalo struje usred zime, ako bi se zapalila stara instalacija ili bi pregorio glavni osigurač, Sulejman bi ostavljao sve što radi, sjedao u svoj izblijedjeli bijeli kombi i kretao prema onome kome je pomoć bila potrebna. Govorio je da čovjek može jednu noć prespavati bez televizora, ali ne može bez svjetla i grijanja kada napolju stegne mraz.
Njegov život bio je jednostavan. Sa suprugom Eminom živio je u staroj kući koju je sam sagradio još kao mladić. Imali su jednog sina Adnana koji je radio kao elektroinženjer u Njemačkoj. Adnan je često nagovarao roditelje da prodaju kuću i presele kod njega, govoreći da je otac dovoljno radio i da zaslužuje odmor. Sulejman bi se svaki put samo nasmiješio i odgovorio: „Još ima kuća u kojima svjetlo zavisi od mojih ruku.“ Sin je mislio da otac pretjeruje iz ljubavi prema poslu. Nije znao da iza te rečenice postoji tajna koju je Sulejman čuvao gotovo čitav život.
Sve je počelo jedne ledene decembarske večeri prije više od trideset godina. Tada ga je pozvala sedamdesetšestogodišnja udovica Anđa Petrović. U njenoj trošnoj kući izgorjela je glavna instalacija, a zajedno s njom prestala je raditi i peć na struju kojom se grijala. Snijeg je već bio napadao gotovo pola metra, a temperatura se spustila duboko ispod nule. Sulejman je sat vremena vozio kroz mećavu da bi stigao do njene kuće. Kada je otvorio vrata, zatekao je staricu kako sjedi umotana u dva stara ćebeta, osvjetljena jedino plamenom petrolejske lampe. Instalacija je bila toliko dotrajala da je morao zamijeniti veliki dio kablova, utičnica i osigurača. Radio je skoro do ponoći. Kada je završio i kuću ponovo obasjalo svjetlo, Anđa je iz stare limene kutije izvadila nekoliko pažljivo složenih novčanica i rekla da je to sav novac koji ima do penzije. Sulejman je pogledao prema njenim promrzlim rukama i zatim tiho zatvorio njenu šaku.
„Kupite drva. Meni ne dugujete ništa.“
Starica je zaplakala. Pokušavala ga je nagovoriti da uzme makar dio novca, ali je on samo obukao kaput, poželio joj mirnu noć i otišao. Dok se vozio kući kroz snijeg, donio je odluku koja će obilježiti ostatak njegovog života – nijedan star čovjek koji živi sam neće platiti popravku električnih instalacija ako zbog toga može ostati bez hrane ili ogrjeva.
Od tog dana svaka zima za Sulejmana je značila mnogo više posla nego za bilo kojeg drugog električara. Čim bi zahladilo, počeli bi stizati pozivi iz svih okolnih sela. Kod nekoga je pregorio osigurač, kod nekoga se pokvarila peć, negdje je stara instalacija prijetila da izazove požar. Sulejman je odlazio svima. Ako bi vidio da u kući živi starac ili udovica bez djece, nikada nije ispisivao račun. Govorio bi da će opština refundirati troškove ili da je dio materijala dobio od firme. U stvarnosti je kablove, prekidače i osigurače kupovao vlastitim novcem. Ponekad bi iz svoje radionice uzeo potpuno nove dijelove koje je čuvao za plaćene poslove i ugradio ih ljudima koji nisu imali ni marke.
Njegova supruga Emina često nije razumjela zašto iz radionice nestaje toliko materijala. Pitala bi ga kako je moguće da radi više nego ikada, a kući donosi manje novca nego ranije. Sulejman bi samo odgovorio da je bilo mnogo sitnih kvarova koji se nisu mogli dobro naplatiti. Nije želio da iko zna istinu, pa čak ni žena s kojom je proveo četrdeset godina života. Smatrao je da dobro djelo vrijedi samo onda kada ostane tiho.
Na radnom stolu u radionici držao je mali crni rokovnik. Svako ko bi ga otvorio pomislio bi da se unutra nalaze računi i dugovanja mušterija. Ali na njegovim stranicama nije bilo nijednog iznosa. Umjesto toga stajale su kratke bilješke: „Anđa – zamijenjena glavna instalacija, ne naplaćivati.“ „Husein – živi sam, nova utičnica kod peći.“ „Mara – stara kuća, obavezno provjeriti prije zime.“ „Nikola – ostaviti dvije rezervne sijalice.“ Na posljednjoj stranici napisao je samo jednu rečenicu:
„Mrak je najteži onda kada čovjek nema nikoga da mu upali svjetlo.“
Kako su godine prolazile, njegova lista postajala je sve duža. Svake jeseni obilazio je iste adrese i prije nego što bi ga iko pozvao. Provjeravao je instalacije, mijenjao dotrajale kablove, čistio razvodne kutije i uvjeravao se da će stari ljudi bezbrižno dočekati zimu. Mnogi su mislili da to radi po nalogu elektrodistribucije. Niko nije znao da većina tih kuća nikada nije dobila račun.
Jedne zime veliki led srušio je nekoliko stubova i mnoga sela ostala su bez električne energije. Čim je struja vraćena, u jednoj staroj kući izazvan je kratki spoj koji je mogao zapaliti cijelo domaćinstvo. Sulejman je radio gotovo dvanaest sati bez odmora kako bi zamijenio kompletnu instalaciju. Kada je završio, osamdesetogodišnji Ibrahim pružio mu je malu platnenu vrećicu sa ušteđevinom koju je čuvao za lijekove. Sulejman je samo odmahnuo glavom i rekao: „Ako uzmem taj novac, svjetlo će vam gorjeti, ali ćete ostati bez lijekova. To nije popravka, to je nepravda.“
Vrijeme je prolazilo neumoljivo. Sulejmanove ruke više nisu bile sigurne kao nekada, a srce ga je sve češće izdavalo. Ljekari su ga upozoravali da mora usporiti, ali on je odgovarao da će odmarati kada bude siguran da nijedan star čovjek neće ostati u mraku. Na kraju ga je teška bolest ipak primorala da zatvori radionicu. Nekoliko mjeseci kasnije, okružen porodicom, tiho je preminuo.
Nakon dženaze Adnan i Emina počeli su sređivati njegovu radionicu.
Na radnom stolu pronašli su stari crni rokovnik.
Adnan je bio uvjeren da se u njemu nalaze spiskovi ljudi koji ocu duguju novac za godine neplaćenih popravki.
Ali kada je otvorio prvu stranicu…
shvatio je da njegov otac nikada nije zapisivao dugove.
Zapisivao je samo ljude koje nije smio ostaviti bez svjetla.
Adnan je polako otvorio stari crni rokovnik uvjeren da će pronaći spisak mušterija koje njegov otac nikada nije stigao naplatiti. Već nakon prvih nekoliko stranica zastao je u nevjerici. Umjesto kolona sa iznosima, datumima i računima, svaka stranica bila je ispunjena imenima ljudi, kratkim bilješkama i sitnim podsjetnicima ispisanim očevim urednim rukopisom. „Anđa Petrović – provjeriti kablove prije prvog snijega.“ „Ibrahim – zamijeniti osigurače, ne uzimati novac.“ „Mara – kupiti novu sijalicu jače svjetlosti, slabo vidi.“ „Nikola – ostaviti produžni kabl da može uključiti grijalicu.“ Adnan je listao jednu stranicu za drugom očekujući da će negdje pronaći makar jedan račun ili dugovanje. Nije ih bilo. Samo imena ljudi kojima je njegov otac pomagao i kratke napomene koje nisu govorile o električnim instalacijama, nego o njihovim životima. Pored jedne adrese pisalo je: „Živi sam. Ponijeti hljeb kad budem dolazio.“ Pored druge: „Podsjetiti ga da uzme lijekove.“ Kod treće: „Ne spominjati novac da se ne postidi.“ Emina je sjela na staru stolicu u radionici i zaplakala. Godinama je mislila da njen muž jednostavno nije znao naplatiti svoj rad. Tek sada je shvatila da nije bilo ljudi koji mu duguju novac. Bio je to čovjek koji je cijelog života dug pretvarao u poklon.
Na dnu posljednje ladice nalazila se i zapečaćena koverta. Na njoj je Sulejman napisao samo: „Ako ovo čitate, znači da mene više nema.“ Adnan je otvorio pismo drhtavim rukama. U njemu je stajalo: „Draga Emina i sine moj, nemojte se ljutiti što vam ovo nikada nisam rekao. Znao sam da biste me podržali, ali nisam želio da iko govori o meni. Kada star čovjek ostane bez svjetla usred zime, njemu nije potrebna samo struja. Potreban mu je osjećaj da nije zaboravljen. Zato nikada nisam uzimao novac od onih koji nisu imali. Ako sam mogao popraviti instalaciju, mogao sam im vratiti i malo dostojanstva. Molim vas samo jedno – nemojte nikada od tih ljudi tražiti ono što meni nisu platili. Oni meni ništa ne duguju. Ako želite sačuvati uspomenu na mene, pomozite nekome kada budete mogli, ali tako da se nikada ne osjeti kao teret.“ Kada je završio čitanje, Adnan više nije mogao sakriti suze. Cijelog života bio je ponosan što mu je otac vrijedan majstor. Tek sada je shvatio da je bio mnogo više od toga.
Nekoliko dana kasnije, imam i mjesni sveštenik zajedno su predložili da se u domu kulture organizuje večer sjećanja na Sulejmana Mehića. Adnan nije očekivao veliki odziv. Mislio je da će doći porodica, nekoliko komšija i njegove kolege električari. Međutim, sat vremena prije početka sala je već bila prepuna. Ljudi su pristizali iz svih deset sela u kojima je Sulejman radio. Starci su dolazili oslanjajući se na štapove, udovice su nosile male bukete poljskog cvijeća, a mnogi su u rukama držali požutjele fotografije svojih kuća. Kada je skup počeo, prvi je ustao osamdesetčetvorogodišnji Ibrahim. Glas mu je podrhtavao dok je govorio: „Prije petnaest godina pregorjela mi je instalacija. Nisam imao novca ni za lijekove, a kamoli za električara. Sule je radio cijeli dan. Kada sam mu ponudio posljednje ušteđene marke, rekao mi je da ih sačuvam za apoteku. Da nije bilo njega, možda tu zimu ne bih ni preživio.“ Nakon njega ustala je Mara. Ispričala je kako joj je svake jeseni dolazio nenajavljen, pregledao instalacije i uvijek tvrdio da je riječ o redovnoj kontroli. Tek sada je saznala da nijednu od tih popravki nikada nije naplatio. Za njom su ustajali jedan po jedan ljudi koji su godinama nosili istu tajnu u srcu, a da nisu znali da je nisu dijelili samo oni. Sala je odjekivala pričama o čovjeku koji je donosio svjetlo mnogo prije nego što bi popravio kablove.
Na kraju večeri Adnan je izvadio očev rokovnik i pročitao nekoliko bilješki. U sali je zavladala potpuna tišina. Kada je pročitao posljednju rečenicu: „Mrak je najteži onda kada čovjek nema nikoga da mu upali svjetlo.“, mnogi više nisu mogli zadržati suze. Tada je iz zadnjeg reda ustao mladi elektroinženjer Haris. Rekao je da je kao dječak često pratio Sulejmana dok je radio kod njegovog djeda. Upravo zbog njega upisao je elektrotehniku. Pred svima je izgovorio prijedlog koji će promijeniti cijeli kraj: „Ne možemo vratiti ono što je Sule uradio. Ali možemo nastaviti tamo gdje je on stao.“
Već narednog mjeseca nekoliko električara iz okolnih gradova okupilo se i osnovalo volontersku grupu koja je svake jeseni besplatno obilazila kuće starijih ljudi. Lokalna prodavnica elektroopreme počela je donirati kablove, prekidače, osigurače i sijalice. Mladi električari vikendom su popravljali dotrajale instalacije, a učenici srednje elektrotehničke škole pomagali su im kako bi učili zanat i istovremeno činili dobro. Na ulazu u radionicu, koja je ostala sačuvana baš onako kako ju je Sulejman ostavio, okačena je njegova stara kožna torba i ispod nje jednostavna drvena ploča na kojoj je pisalo: „Svjetlo vrijedi najviše kada ga podijeliš s nekim ko ga ne može sam upaliti.“
Adnan je odlučio da ne proda očev kombi, iako je bio star i gotovo dotrajao. Obnovio ga je, ofarbao i ostavio isti mali natpis koji je njegov otac godinama vozio: „Električarske usluge.“ Jedino što je dodao bila je mala naljepnica na zadnjim vratima: „Po uzoru na majstora Sulu.“ Svake zime tim kombijem mladi električari obilazili su sela iz očevog rokovnika. Nijedna adresa nije izbrisana. Naprotiv, svake godine dodavale su se nove, jer su ljudi shvatili da najveća uspomena na dobrog čovjeka nije cvijeće na mezaru, nego nastavak njegovih dobrih djela.
Godinama kasnije, kada bi u nekoj staroj kući ponovo zasvijetlila sijalica nakon što su zamijenjeni dotrajali kablovi, starci bi često pogledali prema vratima i rekli: „Bog neka nagradi majstora Sulu.“ Mladi električari bi se samo nasmiješili, spakovali alat i tiho otišli, baš onako kako je i on odlazio, ne ostavljajući račun na stolu. Jer su naučili ono što ih je njegov stari rokovnik zauvijek podsjećao – da pravo svjetlo ne dolazi iz sijalice, nego iz srca čovjeka koji drugome ne dozvoli da ostane u mraku.
KRAJ.