Električar je svake zime popravljao samo jednu kuću bez poziva. Vlasnici nikada nisu saznali ko im je noću vraćao svjetlo.
U planinskom selu Osoje, smještenom iznad stare ceste koja je povezivala Travnik sa udaljenim zaseocima Vlašića, zime su uvijek dolazile ranije nego u drugim krajevima. Već početkom novembra snijeg bi prekrio krovove, zatrpao uske puteve i obavio selo tišinom u kojoj se noću moglo čuti samo pucketanje drva u pećima i zavijanje vjetra oko dimnjaka. U takvim noćima nestanci električne energije nisu bili rijetkost. Stari drveni stubovi često nisu izdržavali težinu leda, grane bi padale preko vodova, a kuće na kraju sela znale su ostati bez struje i po nekoliko dana dok ekipe iz grada ne bi uspjele probiti put kroz snijeg. Jedini čovjek u Osoju koji je razumio svaku žicu, osigurač i dotrajalu instalaciju bio je šezdesetdevetogodišnji električar Ismet Čavkić. Gotovo četrdeset godina radio je u elektrodistribuciji, penjao se na stubove po kiši i snijegu, popravljao kvarove u školama, štalama i seoskim kućama, a nakon penzionisanja nastavio je pomagati komšijama kad god bi ga pozvali. Bio je tih, povučen čovjek, udovac bez djece, uvijek odjeven u istu debelu radnu jaknu sa reflektirajućom trakom i sa kožnom torbom punom alata. Ljudi su govorili da Ismet može pronaći kvar i zatvorenih očiju, samo po mirisu nagorjele izolacije ili zvuku koji dolazi iz razvodne kutije. Ipak, postojala je jedna stvar o njemu koju selo nikada nije uspjelo objasniti: svake zime, čim bi pao prvi veliki snijeg, neko bi tokom noći popravio struju u istoj staroj kući na kraju sela, iako vlasnici nikada nisu zvali električara.
U toj kući živjela je porodica Hodžić: četrdesetogodišnja Selma, njen suprug Haris i njihovo dvoje djece, trinaestogodišnja Amina i osmogodišnji Kerim. Kuća je bila skromna, sazidana još početkom sedamdesetih godina, sa starim kablovima skrivenim u zidovima i drvenim ormarićem za osigurače koji je odavno trebalo zamijeniti. Haris je radio sezonske poslove u šumi, a Selma je šila odjeću za žene iz okolnih sela, pa su popravke uvijek odgađali za neko bolje vrijeme. Svake zime događalo se isto: tokom najhladnije noći nestala bi struja samo u njihovoj kući. Komšije bi imale svjetlo, ulična lampa ispred kapije bi gorjela, ali kod Hodžića bi se ugasila svaka sijalica. Haris bi pokušao promijeniti osigurač, pregledati kablove i udariti rukom po starom ormariću, ali ništa ne bi pomoglo. Zatim bi porodica zapalila petrolejsku lampu, navukla dodatne deke i odlučila sačekati jutro. Međutim, prije svitanja struja bi se uvijek vratila. Kada bi izašli napolje, primijetili bi tragove čizama u snijegu, novu žicu, zamijenjen osigurač ili pažljivo učvršćen kabl ispod strehe. Nikada nisu čuli dolazak niti odlazak čovjeka koji je popravljao kvar. Nisu pronalazili račun, poruku ni ime. Na početku su mislili da im pomaže neko od komšija, ali svi su se zaklinjali da ne znaju ništa. Haris je nekoliko puta pitao Ismeta, no stari električar bi samo kratko odgovorio: „Ko god da je, dobro je uradio posao.“
Godine su prolazile, a nepoznati majstor vraćao im je svjetlo svake zime. Ponekad bi popravio samo jedan pregorjeli vod, a ponekad bi ostavio potpuno novu utičnicu ili zamijenio dio instalacije, uvijek koristeći kvalitetan materijal koji Hodžići sebi nisu mogli priuštiti. Selma je počela ostavljati termos sa toplim čajem i tanjir pite na malom stolu ispred kuće, nadajući se da će misteriozni električar barem uzeti nešto kao znak zahvalnosti. Ujutro bi čaj bio netaknut, ali bi tanjir ponekad bio pokriven čistom krpom da ga snijeg ne zatrpa. Haris je jedne godine postavio malu kameru iznad vrata, ali baš te noći kada je došlo do kvara, uređaj je prestao raditi nekoliko minuta prije nego što se struja vratila. Na snimku se vidjela samo mećava, zatim potpuni mrak, a poslije toga upaljena sijalica iznad ulaza. To je među mještanima pokrenulo razne priče. Jedni su tvrdili da porodici pomaže neki rođak iz inostranstva koji ne želi priznanje, drugi su govorili da je riječ o čovjeku koji njihovoj porodici vraća davni dug. Najstariji stanovnici sela, skloni starim pričama, govorili su da kuću čuva duša nekog radnika koji je nekada poginuo popravljajući dalekovod. Selma se nije bojala tih priča, ali je osjećala da iza svega postoji razlog koji se tiče upravo njihove porodice.
Najviše je o tajanstvenom pomagaču razmišljala Amina. Kao mala djevojčica vjerovala je da im svjetlo vraća dobri čovjek iz planine, ali kako je odrastala, počela je pažljivije posmatrati tragove koje je ostavljao. Primijetila je da su svi spojevi bili napravljeni na isti način, da su krajevi žica uvijek uredno savijeni u male krugove i da je na svakoj novoj razvodnoj kutiji običnom olovkom bio nacrtan mali znak nalik munji. Isti takav znak ugledala je jednog dana na starom Ismetovom alatu dok mu je pomagala pokupiti kliješta koja su mu ispala ispred prodavnice. Nije ništa rekla, ali je od tog trenutka bila gotovo sigurna da upravo on dolazi noću. Ipak, nije razumjela zašto bi to skrivao. Ismet nije bio čovjek koji se stidio pomagati drugima; cijelo selo znalo je da siromašnima često ne naplaćuje popravke. Zašto je onda kod njih dolazio krišom, samo zimi i samo u noćima kada je temperatura bila najniža? Kada ga je jednom direktno upitala poznaje li njenu porodicu odranije, starac je naglo spustio pogled i promijenio temu. Amina je tada prvi put primijetila da je ispod njegove radne jakne visio mali metalni privjesak. Na njemu je bilo ugravirano prezime njene porodice: Hodžić.
Te zime snijeg je počeo padati nekoliko dana prije Nove godine i nije prestajao gotovo četrdeset osam sati. Putevi su bili neprohodni, telefoni su povremeno gubili signal, a temperatura se spustila daleko ispod nule. Haris je zbog posla ostao u šumarskoj kući s druge strane planine, pa su Selma i djeca bili sami. Oko ponoći u njihovoj kući ponovo je nestalo struje. Selma je zapalila lampu i rekla djeci da legnu, uvjerena da će se, kao i svake godine, svjetlo vratiti prije jutra. Amina, međutim, nije otišla u krevet. Obukla je kaput, sjela iza zavjese u hladnom hodniku i čekala. Prošla su gotovo dva sata prije nego što je kroz oluju ugledala slabu svjetlost baterijske lampe. Tamna prilika pojavila se kod stare razvodne kutije, spustila torbu u snijeg i počela raditi. Amina je tiho otvorila vrata i izašla napolje. Čovjek se naglo okrenuo. Bio je to Ismet. Njegovo lice nije odavalo iznenađenje, nego tugu čovjeka koji je znao da će taj trenutak jednom doći.
„Znala sam da ste vi“, rekla je Amina drhteći od hladnoće. „Ali ne znam zašto.“
Ismet je nekoliko trenutaka gledao prema prozoru iza kojeg su spavali njena majka i brat. Zatim je skinuo rukavicu, zavukao ruku u unutrašnji džep i izvadio staru, nagorjelu fotografiju. Na njoj su stajala dva mlada električara pored istog tog zida, mnogo godina prije Amininog rođenja. Jedan od njih bio je mladi Ismet.
Drugog čovjeka Amina nikada ranije nije vidjela.
Ipak, ispod fotografije bilo je napisano ime njenog djeda, za kojeg joj je porodica uvijek govorila da je poginuo u običnoj saobraćajnoj nesreći.
Ismet je jedva čujno rekao:
„Nije poginuo na cesti, Amina. Poginuo je upravo ovdje… spašavajući mene i tvoju majku.“
Amina je nekoliko trenutaka nepomično stajala na snijegu, dok su joj se pahulje topile na licu zajedno sa suzama koje nije ni primijetila. Vjetar je nosio sitni led preko dvorišta, ali ona nije osjećala hladnoću. Pogled joj je bio prikovan za izblijedjelu fotografiju koju je Ismet držao u rukama. Na njoj su dvojica mladića stajala nasmijana ispred gotovo iste kuće, samo što je tada fasada bila nova, ograda svježe obojena, a iza njih su se vidjeli električni stubovi koje su upravo završili postavljati. Jedan od njih bio je mladi Ismet, lako prepoznatljiv po istim očima i blagom osmijehu. Drugi je bio čovjek snažnih ramena i tamne kose, nevjerovatno sličan fotografijama koje je Amina viđala u porodičnom albumu. Bio je to njen djed Jusuf Hodžić, čovjek o kojem je cijela porodica vjerovala da je izgubio život u saobraćajnoj nesreći na putu prema gradu. Ismet je dugo gledao fotografiju prije nego što ju je pažljivo vratio u unutrašnji džep jakne. „Nisam želio da ovo saznaš ovako“, rekao je tihim glasom. „Ali neke istine čovjek više ne može nositi sam.“ Zatim je sjeo na stari drveni sanduk pored razvodne kutije, skinuo mokre rukavice i prvi put nakon mnogo godina počeo pričati ono što nikada nije imao snage izgovoriti ni pred kim.
„Tvoj djed i ja bili smo najbolji prijatelji“, započeo je. „Zajedno smo završili školu za električare u Zenici, zajedno dobili prvi posao i zajedno obilazili sela popravljajući kvarove. Ljudi su govorili da gdje jedan ode, drugi nije daleko. Bili smo mladi, tvrdoglavi i uvjereni da nijedan kvar nije opasan ako znaš šta radiš. Tvoje majke tada još nije bilo, a ova kuća pripadala je njenim roditeljima. Jedne januarske noći, prije četrdeset dvije godine, nevrijeme je bilo gore nego večeras. Led je pokidao vodove, pola sela ostalo je bez struje, a ovdje je u kući ležala tvoja nana sa tek rođenom bebom – tvojom majkom. Doktor je ostavio aparat za grijanje jer je beba bila prerano rođena i nije smjela ostati na hladnoći. Kada je nestalo struje, iz sela su nas pozvali da hitno dođemo. Znali smo da, ako se grijanje ne vrati, dijete možda neće dočekati jutro.“ Ismet je zastao i duboko uzdahnuo. Njegove riječi bile su mirne, ali se u njima osjećala težina koju je nosio cijeli život. „Kada smo stigli, kvar nije bio u kući nego na glavnom vodu iznad ceste. Ja sam se prvi popeo na stub. Bio sam siguran da je linija isključena. Ali neko u trafostanici nije označio drugi dovod. Žica je i dalje bila pod naponom.“
Amina je instinktivno stegla šal oko vrata. Ismet je spustio pogled na svoje šake. Na desnoj su se još uvijek vidjeli tanki ožiljci koje je cijelo selo godinama pripisivalo običnoj povredi na poslu. „Kada sam dotakao vod, osjetio sam udar. Nisam mogao pustiti žicu. Tijelo mi se ukočilo. Sve je trajalo nekoliko sekundi, ali meni se činilo kao čitava vječnost. Tvoj djed je bio dole. Mogao je pobjeći. Mogao je čekati da struja potpuno nestane. Umjesto toga, bez razmišljanja se popeo za mnom. Znao je da, ako me odmah ne odvoji od voda, obojica ćemo poginuti. Uspio me odgurnuti drvenom motkom koju smo nosili za takve situacije. Ja sam pao na zemlju. On nije stigao sići. Stub je zbog leda pukao i zajedno s njim se srušio u jarak.“ Ismet je zašutio. Jedino što se čulo bilo je tiho pucketanje snijega pod njihovim nogama. „Ljudi su kasnije rekli da je stradao u nesreći na putu. Tako je zapisano i u izvještaju. Ali istina je bila drugačija. Da je javnost saznala da vod nije bio pravilno isključen, mnogi bi izgubili posao, a porodice radnika ostale bez prihoda. Tvoj djed je prije nego što je izdahnuo uhvatio moju ruku i rekao samo jedno: ‘Ne dozvoli da moja porodica zbog mene izgubi mir. Brini o njima kad god budeš mogao, ali nemoj im govoriti kako sam otišao. Neka me pamte bez gorčine.’“
Ismet je zatvorio oči, kao da još uvijek čuje posljednje riječi prijatelja. „Ja sam mu to obećao. I cijeli život živio s tim obećanjem.“ Objasnio je da je poslije nesreće često dolazio provjeravati instalacije u kući Hodžića. Kada su se roditelji tvoje majke razboljeli, krišom im je mijenjao osigurače i dotrajale kablove. Kasnije, kada su umrli, a Selma naslijedila kuću, primijetio je da stara instalacija svake zime postaje opasnija. Znao je da porodica nema novca za potpuno renoviranje, ali isto tako nije želio da prihvate njegovu pomoć i pitaju zašto baš njima dolazi besplatno. Zato je čekao noć. Dolazio bi tek kada bi kvar nastao, zamijenio ono što je bilo najopasnije i otišao prije svitanja. Svake godine kupovao je novi materijal od svoje penzije. Nikada nije ostavljao račun. „Nisam vraćao dug“, rekao je tiho. „Takav dug se nikada ne može vratiti. Samo sam pokušavao održati riječ koju sam dao čovjeku koji mi je poklonio život.“ Amina više nije mogla zadržati suze. Shvatila je da misteriozni električar nije čuvao samo njihove sijalice. Čuvao je uspomenu na prijatelja kojeg niko nije poznavao onako kako je zaista živio i umro.
U tom trenutku otvorila su se ulazna vrata kuće. Selma je, zabrinuta što joj se kćerka dugo ne vraća, izašla sa lampom u rukama. Kada je ugledala Ismeta i fotografiju koju je Amina držala, zastala je kao ukopana. Nikada ranije nije vidjela tu sliku, ali je odmah prepoznala lice svog oca. Ismet joj je prišao, pružio fotografiju i rekao: „Vrijeme je da znaš istinu.“ Te noći, dok je vjetar i dalje nosio snijeg preko krova, sjedili su u toploj kuhinji i razgovarali do zore. Ismet im je ispričao sve, od prvog zajedničkog radnog dana sa Jusufom do posljednjih trenutaka na srušenom stubu. Selma je dugo plakala. Nije plakala zato što je otkrila da su je lagali. Plakala je jer je cijelog života vjerovala da je njen otac stradao slučajno, a sada je saznala da je svjesno dao život kako bi spasio prijatelja i svoju tek rođenu kćerku. Kada je Ismet završio priču, ustao je da pođe kući. Mislio je da će nakon toliko godina konačno ispuniti obećanje i nestati iz njihovog života. Međutim, Selma ga je zaustavila na vratima. Zagrlila ga je i kroz suze rekla: „Vi ste sve ove godine dolazili kao stranac. Od danas više ne dolazite krišom. Od danas dolazite kao porodica.“
Vijest se nije dugo mogla sakriti. Nekoliko dana kasnije cijelo selo saznalo je pravu priču o Jusufu Hodžiću. Mještani su zajedno prikupili novac i odlučili potpuno obnoviti električne instalacije u kući Hodžića. Ali nisu se zaustavili samo na tome. Na mjestu gdje je nekada stajao stari drveni stub podignut je novi rasvjetni stub sa malom bronzanom pločom na kojoj je pisalo: „Na ovom mjestu Jusuf Hodžić je spasio život svom prijatelju i omogućio da jedno dijete dočeka novo jutro. Svjetlo koje je tada sačuvao i danas gori za sve nas.“ Na svečanosti nije bilo govora političara niti velikih zastava. Bili su tu samo mještani, porodica Hodžić i Ismet, koji je cijelo vrijeme stajao po strani, kao i uvijek. Kada su ga zamolili da prvi upali novu rasvjetu, dugo je odbijao. Na kraju je prišao prekidaču, uključio ga i cijelo dvorište obasjalo je toplo svjetlo. U tom trenutku Amina je primijetila da su Ismetove oči pune suza, ali na njegovom licu prvi put nije bilo tuge nego olakšanja.
Od te zime u kući Hodžića više nikada nije nestalo struje. Ne zato što je instalacija konačno bila nova, nego zato što više nije bilo potrebe da neko dolazi krišom. Ismet je svake nedjelje dolazio na ručak, sjedio za stolom na kojem je uvijek bilo jedno mjesto više nego ranije i pričao Kerimu priče o njegovom pradjedu, čovjeku kojeg dječak nikada nije upoznao. Kada je nekoliko godina kasnije Ismet zauvijek zatvorio oči, Selma je među njegovim stvarima pronašla malu kutiju. U njoj su bile stare fotografije, nekoliko požutjelih računa za električni materijal i komadić papira na kojem je njegovim rukopisom stajala samo jedna rečenica:
„Prijatelj se ne zaboravlja kada ode. Prijatelj se pamti tako što svjetlo koje je ostavio nikada ne dozvoliš da se ugasi.“
Od tada je svake zime, na godišnjicu Jusufove pogibije, cijelo selo gasilo vanjska svjetla na jednu minutu. A onda bi ih ponovo upalili u isto vrijeme.
Ne zbog električne energije.
Nego zbog dvojice prijatelja koji su dokazali da je najveće svjetlo ono koje čovjek ostavi u tuđem životu.
KRAJ.