Djed je svake večeri palio svijeću na prozoru. Nakon njegove smrti selo je saznalo zašto.
Na samom kraju jednog malog sela u blizini Goražda živio je osamdesetdvogodišnji djed Mehmed. Bio je tih čovjek, uvijek uredno obrijan, sa starim štapom od orahovog drveta i blagim osmijehom koji nikada nije silazio s njegovog lica. Nije imao mnogo imovine. Stara kamena kuća, mali voćnjak, nekoliko kokoši i bašta bili su sve što je posjedovao. Suprugu je izgubio prije petnaest godina, a jedini sin odselio se u Njemačku još početkom devedesetih. Isprva je dolazio svakog ljeta, zatim svake druge godine, a kasnije su ostali samo rijetki telefonski pozivi i novogodišnje čestitke. Mehmed nikada nikoga nije optuživao. Govorio je da život svakoga odvede svojim putem i da roditelj ne smije biti teret vlastitom djetetu.
Ljudi u selu primijetili su jednu neobičnu naviku koju je imao. Svake večeri, tačno u osam sati, bez obzira na kišu, snijeg ili oluju, otvarao bi mali drveni ormarić, izvadio bijelu voštanu svijeću, zapalio je i stavio na prozor dnevne sobe okrenut prema glavnom putu. Svijeća bi gorjela sve do ponoći. Nikada nije preskakao taj običaj. Ako bi nestalo struje, svijeća je i dalje gorjela. Ako bi bio bolestan, zapalio bi je sjedeći na stolici. Djeca su ga često pitala zašto to radi, ali bi se samo nasmiješio i odgovorio: „Dok god svijeća gori, neko zna da nije sam.“
Niko nije razumio šta je time mislio.
Neki su govorili da pali svijeću za pokojnu suprugu. Drugi su tvrdili da čeka sina da se jednog dana vrati kući. Treći su vjerovali da je to stari običaj koji je naslijedio od svojih roditelja. Mehmed nikada nije objašnjavao. Samo bi svake večeri, u isto vrijeme, prišao prozoru, pažljivo zapalio svijeću i ostavio je da osvjetljava tamni seoski put.
Jedne hladne decembarske noći snijeg je padao toliko jako da su putevi bili gotovo neprohodni. Oko deset sati neko je pokucao na njegova vrata. Bio je to mladi vozač kombija koji je zalutao u mećavi. Rekao je da je jedino svjetlo koje je vidio bila Mehmedova svijeća na prozoru. Pratio ju je kroz mrak i tako pronašao kuću. Mehmed ga je uveo unutra, osušio mu mokru odjeću, naložio vatru i dao mu toplu supu. Ujutro je mladić nastavio put, zahvaljujući se starcu što mu je vjerovatno spasio život. Mehmed o tome nikome nije pričao.
Slične stvari događale su se godinama.
Jedne noći izgubljeni planinar pronašao je put zahvaljujući tom malom svjetlu.
Drugi put starija žena kojoj se pokvario automobil dočekala je jutro upravo u Mehmedovoj kući.
Treći put dječak koji se izgubio vraćajući se iz susjednog sela ugledao je svijeću i krenuo prema njoj umjesto da zaluta u šumu.
Ali selo nikada nije povezalo sve te događaje.
Za njih je to i dalje bila samo čudna navika jednog usamljenog starca.
Vrijeme je prolazilo.
Mehmed je postajao sve slabiji.
Noge su ga izdavale, ruke drhtale, ali svijeća je svake večeri bila na istom mjestu.
Jednog jutra komšinica Aida primijetila je da prozor nije otvoren.
Nije bilo svijeće.
Zabrinula se.
Pokucala je na vrata.
Niko nije odgovorio.
Pozvala je nekoliko komšija.
Kada su ušli u kuću, pronašli su Mehmeda kako mirno sjedi u svojoj staroj fotelji. Na stolu je ležala otvorena knjiga, naočale i nova, još nezapaljena svijeća.
Umro je tiho, u snu.
Cijelo selo došlo je na njegovu sahranu.
Ljudi su govorili da je bio dobar čovjek, ali niko nije znao koliko je zapravo bio poseban.
Nakon dženaze, dok su rođaci sređivali kuću, komšinica Aida otvorila je staru ladicu ispod prozora.
Unutra je pronašla drvenu kutiju.
Na poklopcu je pisalo:
„Otvorite tek kada mene više ne bude.“
U kutiji nije bilo novca.
Nije bilo zlata.
Nalazila se samo jedna debela bilježnica i nekoliko desetina pažljivo složenih pisama.
Na prvoj stranici bilježnice Mehmed je napisao:
„Ako ovo čitate, vjerovatno se pitate zašto sam svake večeri palio svijeću. Vrijeme je da saznate istinu.“
Selo je zanijemilo dok je mjesni imam čitao njegove riječi.
Mehmed je zapisao da se prije više od četrdeset godina, jedne olujne noći, vraćao kući iz grada. Put je bio potpuno mračan. Izgubio se u snijegu i bio je uvjeren da neće preživjeti. Tada je u daljini ugledao malu svijeću na prozoru jedne stare kuće. Pratio je to svjetlo i stigao do nepoznatog starca koji ga je primio, ugrijao i spasio mu život.
Sutradan je želio zahvaliti čovjeku.
Ali saznao je da je starac te iste noći preminuo.
Prije smrti rekao je samo jednu rečenicu:
„Dok god neko pali svjetlo za nepoznatog čovjeka, svijet neće ostati bez dobrih ljudi.“
Mehmed je napisao da je tada sebi dao obećanje.
Svake večeri paliće svijeću kako bi i neko drugi, ako se izgubi, znao da negdje postoji dom u kojem će biti dočekan kao čovjek.
Ispod tog zapisa nalazila su se pisma.
Bilo ih je više od trideset.
Svako je napisala osoba kojoj je Mehmed nekada pomogao.
Vozač koji je zalutao u mećavi.
Planinar koji je pronašao put.
Majka s djetetom kojoj je pukla guma usred noći.
Stariji bračni par koji je zbog guste magle pokucao na njegova vrata.
Svi su pisali istu stvar.
„Da nije bilo svijeće na vašem prozoru, ne znamo kako bi se ta noć završila.“
Mnogi prisutni nisu mogli zaustaviti suze.
Tek tada su shvatili da svijeća nikada nije bila namijenjena jednom čovjeku.
Bila je namijenjena svakome kome je u mraku trebalo malo nade.
Naredne večeri dogodilo se nešto što niko nije očekivao.
Tačno u osam sati, na prozoru Mehmedove kuće ponovo se pojavilo svjetlo.
Nije ga zapalio njegov sin.
Nije ga zapalio rođak.
Zapalia ga je komšinica Aida.
Nakon nekoliko minuta svijeća je zasjala i na prozoru kuće preko puta.
Zatim još jedna.
Pa još jedna.
Do kraja večeri cijelim selom gorjele su desetine svijeća.
Od tada je postalo običaj da svake večeri, tačno u osam sati, barem jedna kuća u selu ostavi upaljenu svijeću na prozoru.
Ne zbog običaja.
Ne zbog tradicije.
Nego kao poruku svakome ko prolazi kroz tamu da negdje postoji dom u kojem će pronaći toplinu, razumijevanje i čovjeka koji će mu otvoriti vrata.
Na ulazu u selo danas stoji mala drvena tabla.
Na njoj su uklesane riječi koje je Mehmed zapisao u svojoj bilježnici:
„Najveći mrak nije onaj bez svjetla. Najveći mrak nastaje onda kada ljudi prestanu biti svjetlo jedni drugima.“
I zato, kada se noću pogleda prema tom malom bosanskom selu, uvijek se vidi barem jedna svijeća kako tiho gori na prozoru. Ljudi kažu da to nije običan plamen. To je uspomena na čovjeka koji je cijelog života vjerovao da jedno malo svjetlo može nekome pokazati put kući.