Dječaka iz najsiromašnije kuće u selu nisu pustili na školsku ekskurziju jer nije imao novca, ali je jedan učitelj pokazao šta znači biti čovjek.
U malom bosanskom selu Brdo, smještenom između zelenih padina planine Konjuh i guste hrastove šume, živjela je porodica Mujić. Njihova kuća bila je najstarija u selu. Krov je na nekoliko mjesta prokišnjavao, zidovi su bili ispucali, a prozori toliko stari da je hladan zimski vjetar lako prolazio kroz njih. U toj kući živjeli su otac Salih, majka Amina i njihov jedanaestogodišnji sin Harun. Salih je godinama radio kao nadničar na tuđim njivama, sijekao drva po šumi i radio sve poslove koje bi mogao pronaći, ali posljednje dvije godine teško je obolio od kičme i više nije mogao obavljati fizičke poslove. Majka Amina povremeno je čistila kuće u obližnjem gradu i prodavala domaći sir i jaja na pijaci kako bi porodica imala barem za osnovne životne potrebe. Harun je odmalena znao šta znači siromaštvo. Nikada nije imao novu školsku torbu, knjige je nasljeđivao od starijih učenika, a patike je nosio sve dok se potpuno ne raspadnu. Ipak, nikada nije bio tužan zbog onoga što nema. Bio je među najboljim učenicima u školi, uvijek pristojan, vrijedan i spreman pomoći svakome.
Učitelji su ga voljeli jer nikada nije tražio izgovore za svoje probleme. Kada bi zimi kasnio na nastavu zbog snijega, izvinio bi se i sjeo u klupu kao da se ništa nije dogodilo. Malo ko je znao da je do škole svakog jutra pješačio skoro šest kilometara jer njegova porodica nije imala novca za autobus. Ustajao je prije zore, pomagao majci da nahrani kokoši, donio bi nekoliko cjepanica iz šupe kako bi zagrijali kuću, a tek onda krenuo prema školi. Njegove učiteljice često su primjećivale da tokom velikog odmora ne kupuje užinu kao druga djeca. Umjesto toga, iz torbe bi izvadio komad domaćeg hljeba koji mu je majka umotala u čistu kuhinjsku krpu. Nikada se nije žalio. Govorio je da mu je majčin hljeb ukusniji od svega što se može kupiti.
Jednog proljeća škola je organizovala ekskurziju u Sarajevo. Djeca su bila oduševljena. Trebali su posjetiti Zemaljski muzej, Baščaršiju, Vrelo Bosne i nekoliko kulturno-historijskih znamenitosti. Za većinu učenika to je bio prvi odlazak u glavni grad. Direktor škole podijelio je roditeljima obavijesti u kojima je pisalo da ekskurzija košta sto osamdeset konvertibilnih maraka. Djeca su uzbuđeno pričala o putovanju, planirala šta će kupiti i šta će fotografisati. Jedino je Harun šutio. Kada je došao kući, pažljivo je stavio papir na sto i nije rekao ni riječ. Majka ga je pročitala, pogledala sina, a zatim spustila glavu. Znala je da u kući nema ni približno toliko novca. Tog mjeseca jedva su skupili dovoljno za lijekove i račune.
Te večeri Salih je dugo sjedio za kuhinjskim stolom gledajući u papir. Pokušavao je pronaći rješenje. Razmišljao je da proda posljednje dvije ovce koje su imali, ali znao je da bi porodica bez njih ostala bez mlijeka i jedine sigurnosti za narednu zimu. Na kraju je tiho rekao sinu da ove godine vjerovatno neće moći ići na ekskurziju. Harun je samo klimnuo glavom i odgovorio da razumije. Nije zaplakao. Nije se naljutio. Zagrlio je oca i rekao da mu je važnije da on kupi lijekove nego da on vidi Sarajevo. Te riječi slomile su Salihu srce više nego bilo koja bolest.
Sutradan su učenici počeli donositi uplatnice. Učiteljica je zapisivala imena onih koji će putovati. Kada je došla do Haruna, pogledala ga je i tiho upitala hoće li donijeti novac narednih dana. Dječak je spustio pogled i jedva čujno rekao da neće moći. U učionici je nastala neprijatna tišina. Nekoliko učenika ga je sažaljivo pogledalo, dok su se dvojica dječaka iz posljednje klupe počela tiho smijati govoreći da je jedini koji neće vidjeti Sarajevo. Harun je pokušao sakriti suze. Prvi put otkako je krenuo u školu osjetio je stid zbog siromaštva svoje porodice.
Učitelj Emir, koji je sve to posmatrao, nije rekao ništa pred djecom. Završio je čas, ali te večeri nije mogao prestati razmišljati o Harunu. Dobro je znao koliko je dječak vrijedan i koliko se trudi uprkos teškom životu. Sutradan je nakon nastave otišao do njegove kuće. Kada je ušao, zatekao je Saliha kako sjedi pored peći, dok je Amina krpila Harunovu jaknu. Bilo im je neugodno što učitelj vidi u kakvim uslovima žive. Salih se odmah počeo izvinjavati govoreći da jednostavno nema odakle platiti ekskurziju. Emir ga je saslušao do kraja, a zatim rekao da nije došao po novac. Došao je da popije kafu i upozna porodicu svog najboljeg učenika.
Dok su razgovarali, učitelj je primijetio stare knjige uredno složene na polici. Harun mu je ispričao da svake večeri čita jer sanja da jednog dana postane učitelj kao on. Emir je tada donio odluku koju nikome nije rekao. Sutradan je otišao u školu i u tajnosti uplatio cijeli iznos za Harunovu ekskurziju. Kada ga je direktor pitao zašto to radi, samo je odgovorio da nijedno dijete ne smije ostati kod kuće zato što je siromašno. Zamolio je direktora da Harun nikada ne sazna ko je platio putovanje.
Nekoliko dana kasnije učiteljica je prišla Harunu i rekla da je njegova ekskurzija plaćena zahvaljujući školskom fondu za talentovane učenike. Dječak nije mogao vjerovati. Trčao je kući sav sretan i pokazao roditeljima potvrdu. Salih i Amina gledali su jedno u drugo. Oboje su znali da škola nikada nije imala takav fond, ali nisu rekli ni riječ. Samo su zahvalili Bogu što će njihov sin prvi put u životu otputovati s vršnjacima.
Na dan polaska Harun je bio među najsretnijom djecom u autobusu. Iako je nosio staru jaknu i izlizani ruksak, lice mu je sijalo od uzbuđenja. Tokom ekskurzije pažljivo je slušao vodiče, postavljao pitanja i zapisivao zanimljive činjenice u malu svesku. Kada su stigli na Baščaršiju, druga djeca kupovala su suvenire i slatkiše. Harun nije imao novca, ali se nije žalio. Učitelj Emir ga je pozvao da zajedno popiju sok i kupio mu malu knjigu o historiji Sarajeva. Rekao mu je da je to poklon za njegov trud u školi.
Godine su prolazile. Harun je završio osnovnu školu kao najbolji učenik generacije. Kasnije je dobio stipendiju, završio fakultet u Sarajevu i postao profesor historije. Nikada nije zaboravio dan kada je gotovo ostao bez ekskurzije. Tek mnogo godina kasnije, kada je već radio kao nastavnik, direktor njegove stare škole ispričao mu je istinu. Rekao mu je da nikakav fond nije postojao i da je cijelu ekskurziju platio učitelj Emir iz vlastitog džepa.
Harun je istog dana otišao u penzionerski dom gdje je Emir provodio svoje dane nakon odlaska u penziju. Stariji učitelj iznenadio se kada ga je ugledao na vratima. Harun mu je prišao, zagrlio ga i kroz suze rekao da je tek sada saznao istinu. Emir se samo blago nasmiješio i odgovorio da nije učinio ništa posebno. Rekao je da svaki učitelj ponekad mora naučiti djecu lekciju koja se ne nalazi ni u jednom udžbeniku.
Nekoliko mjeseci kasnije Harun je u svojoj školi osnovao fond iz kojeg su se svake godine plaćale ekskurzije i školski pribor za djecu čiji roditelji nisu mogli to priuštiti. Na otvaranju fonda nije govorio o sebi niti o svom djetinjstvu. Samo je zamolio da fond nosi ime “Učitelj Emir”, jer je želio da svako dijete koje jednog dana otputuje zahvaljujući toj pomoći zna da jedan dobar čovjek može promijeniti nečiji život mnogo više nego što je ikada mogao zamisliti.