Baka Fatima živjela je na kraju malog sela podno Vlašića, u staroj kući koju je njezin pokojni muž Salih sagradio još dok su im djeca bila mala. Iza kuće nalazili su se šupa, nekoliko stabala šljive i stari kameni bunar koji se više nije koristio. Vodu su u selo doveli prije mnogo godina, pa je bunar ostao obrastao mahovinom, prekriven teškim drvenim poklopcem i vezan zahrđalim lancem.
Fatima je unucima Harunu i Lejli dopuštala da se igraju posvuda po dvorištu, da se penju na stabla, zaviruju u šupu i sankaju niz livadu, ali za bunar je postojalo jedno pravilo koje nikada nije mijenjala. „Tamo ne idete. Ni ljeti, ni zimi.“ Harun ju je više puta pitao zašto, a ona bi odgovorila da je bunar dubok i opasan.
To je zvučalo razumno sve dok dječak nije primijetio da baka svake jeseni sama provjerava lanac, čisti lišće oko kamenog zida i stavlja novi komad daske preko poklopca. Zimi je bilo još čudnije. Čim bi pao snijeg, Fatima bi pogledavala prema bunaru kroz kuhinjski prozor, a ako bi ugledala dječje tragove u njegovoj blizini, naljutila bi se više nego zbog bilo čega drugoga.
Jednom je Harun, tada jedanaestogodišnjak, prišao samo nekoliko metara kako bi dohvatio loptu. Baka je izašla bez kaputa, uhvatila ga za ruku i povela prema kući. Ruka joj je drhtala. Tek tada je shvatio da se ona bunara ne boji zato što bi netko mogao pasti unutra. Bojala se nečega što je već bilo povezano s njim.
Te zime Harun je imao petnaest, a Lejla dvanaest godina. Došli su baki provesti školski raspust jer je njihov otac Emir radio u Sarajevu, a majka nekoliko dana nije mogla uzeti slobodno. Snijeg je počeo padati drugu večer nakon njihova dolaska i ubrzo se pretvorio u najjaču mećavu koju je selo vidjelo godinama. Vjetar je nanosio snijeg preko ograda, cesta prema Travniku postala je neprohodna, a struja je nekoliko puta nestajala.
Fatima je imala dovoljno hrane i drva, pa nije bila zabrinuta. Ipak, Harun je primijetio da gotovo svakih pola sata prilazi prozoru i gleda prema stražnjem dijelu dvorišta. Treće noći mećave probudio se oko dva sata jer je čuo kako se otvaraju stražnja vrata. Ustao je i kroz prozor ugledao baku kako stoji na pragu s petrolejskom lampom. Nije izlazila u snijeg.
Samo je dugo gledala prema bunaru, zatim zatvorila vrata i vratila se u sobu. Ujutro ju je pitao što je radila, ali ona je rekla da je provjeravala jesu li vrata šupe zatvorena. Harun joj nije povjerovao. Šupa je bila na drugoj strani dvorišta.
Mećava je trajala još dva dana. Šestoga jutra vjetar je konačno stao. Nebo se razvedrilo, a selo je izgledalo kao da je nestalo ispod goleme bijele deke. Harun je prvi izašao očistiti snijeg pred vratima. Dok je lopatom pravio prolaz prema šupi, zastao je. Iza kuće, na potpuno netaknutoj površini, vidjeli su se tragovi. Nisu dolazili od kuće. Počinjali su kod stražnje ograde, gdje je snijeg bio udubljen kao da se netko preko nje prebacio, a zatim su vodili ravno prema starom bunaru.
Bili su to otisci velikih čizama. Harun ih je slijedio pogledom. Završavali su uz kameni zid bunara. Nije bilo tragova koji su se vraćali. Pozvao je Lejlu, a ona je odmah problijedjela. „Netko je došao noćas.“ Harun je mislio da je možda osoba otišla drugim putem, ali oko bunara je snijeg bio gotovo netaknut. Postojao je samo jedan niz otisaka:
od ograde do bunara. Kada je Fatima izašla i vidjela unuke kako stoje nekoliko metara od njega, ispustila je lopatu. Pogledala je tragove i lice joj se potpuno promijenilo. „U kuću“, rekla je. Harun ju je pitao čiji su tragovi. „Odmah u kuću.“ „Ali, bako, nema tragova natrag.“ Fatima je povisila glas toliko da ju je Lejla prvi put čula kako viče: „Rekla sam unutra!“
Fatima je odmah nazvala susjeda Rasima. Kada je došao sa sinom Adnanom, nije im objasnila mnogo. Samo je pokazala tragove. Rasim je prišao bunaru i primijetio da lanac više nije bio onako zategnut kako ga je Fatima ostavila. Netko je dirao poklopac. Pozvali su još dvojicu muškaraca i oprezno skinuli snijeg s dasaka. Fatima je stajala na kućnom pragu i ponavljala da djeca moraju ostati unutra.
Kada su maknuli lanac i podigli težak poklopac, Rasim je baterijskom lampom osvijetlio unutrašnjost. Bunar nije bio pun vode. Razina se tijekom desetljeća spustila gotovo do dna, a nekoliko metara ispod otvora nalazila se stara kamena izbočina. Na njoj je ležala tamna jakna. „Ima nekoga!“ povikao je Rasim. Muškarci su donijeli uže.
Adnan se spustio nekoliko metara i pronašao čovjeka sklupčanog na izbočini. Bio je živ, ali gotovo bez svijesti. Imao je možda šezdesetak godina, sijedu bradu i krv na čelu. Očito je podigao poklopac, pokušao se spustiti unutra, proklizao i pao na izbočinu. Da je pao samo malo dalje, završio bi na dnu.
Kada su ga izvukli, Fatima mu nije odmah vidjela lice jer su ga muškarci umotali u deke. Tek kada su ga unijeli u kuhinju i skinuli mokru kapu, starica se uhvatila za naslon stolca. „Nijaze?“ izgovorila je. Čovjek je jedva otvorio oči. Kada je čuo njezin glas, usne su mu se pomaknule. „Fatima.“ Harun i Lejla pogledali su baku. Nikada nisu čuli to ime. Rasim ga je, međutim, očito znao.
Sjeo je bez riječi. Fatima je prišla čovjeku, pogledala ga nekoliko trenutaka, a zatim rekla: „Četrdeset dvije godine nisi došao, i onda mi dođeš po najvećem snijegu i još se baciš u bunar.“ Nijaz se pokušao nasmiješiti, ali nije imao snage. Zbog zatvorene ceste liječnik nije mogao odmah doći, pa su ga utoplili, previli mu ranu i čekali da se probije put.
Nije imao ozbiljne ozljede osim potresa mozga i pothlađenosti. Kada se nekoliko sati kasnije dovoljno oporavio da može govoriti, prvo pitanje nije bilo gdje se nalazi ni koliko je dugo bio u bunaru. Pitao je: „Je li još unutra?“ Fatima je spustila pogled. „Jest.“
Tada je Harun konačno izgubio strpljenje. „Što je unutra?“ pitao je. Fatima je dugo šutjela. Četrdeset godina čuvala je priču koju nije ispričala ni vlastitom sinu. Sada su tragovi u snijegu doveli prošlost doslovno do njezinih vrata. Sjela je za stol i objasnila da je Nijaz bio mlađi brat njezina pokojnog muža Saliha. Kao mladići bili su nerazdvojni, ali nakon smrti njihova oca posvađali su se zbog zemlje i novca.
Nijaz je smatrao da je Salih dobio bolji dio imanja, dok je Salih tvrdio da je godinama brinuo o roditeljima i otplaćivao njihove dugove. Svađa je postala toliko ružna da je Nijaz jedne noći rekao kako više nema brata. Nekoliko tjedana poslije otišao je u Austriju. U početku je slao pisma majci, ali nakon njezine smrti prestao je dolaziti. Salih je pred ljudima govorio da ga nije briga. Istina je bila drukčija. Godinama je pokušavao pronaći brata, slao mu poruke preko poznanika i čuvao sve što je Nijaz ostavio iza sebe.
Prije odlaska Nijaz je imao metalnu kutiju u kojoj je držao fotografije, pisma njihove majke, očev stari sat i nešto novca koji je štedio. U bijesu nije želio ništa ponijeti iz kuće koju je smatrao Salihovom. Kutiju je spustio u stari bunar na kamenu izbočinu, uvjeren da će se vratiti po nju čim zaradi dovoljno i smiri se. Nikada nije došao.
Nekoliko godina kasnije Salih je slučajno pronašao uže kojim je kutija bila vezana i shvatio gdje ju je brat ostavio. Mogao ju je izvaditi. Nije. „Rekao mi je: ‘Ako se Nijaz ikad vrati, neka sam uzme ono što je ostavio. Tako će znati da ga nisam pokrao ni onda kad smo se mrzili.’“ Zato je Salih popravio poklopac i zabranio djeci prilaz bunaru. Nakon njegove smrti Fatima je nastavila isto. Unutra nije bilo nikakvog velikog blaga. Bila je samo kutija stvari koje su pripadale čovjeku koji je otišao ljutit i nikada nije imao hrabrosti vratiti se.
Nijaz je zatim ispričao svoj dio priče. U Austriji je sagradio život, oženio se i dobio dvije kćeri. Godine su prolazile, a njegova ljutnja na brata polako se pretvarala u sram. Nekoliko puta planirao se vratiti, ali uvijek je odgađao. Kada je prije petnaest godina preko poznanika saznao da je Salih umro, bio je uvjeren da je zakasnio. Nije znao da je Fatima još u istoj kući.
Tek nekoliko mjeseci ranije, nakon smrti supruge, njegove su kćeri pronašle staru fotografiju dvojice braće i počele ga ispitivati o obitelji u Bosni. Nijaz im je prvi put priznao cijelu priču. Starija kći rekla mu je nešto što ga je pogodilo: „Ti se četrdeset godina ljutiš na čovjeka koji je već petnaest godina mrtav. S kim se sada svađaš?“ Odlučio je doći.
Krenuo je prije najavljene mećave, ali se vrijeme pogoršalo brže nego što je očekivao. Odsjeo je kod poznanika u susjednom mjestu i posljednji dio puta prešao pješice. Nije htio prvo pokucati Fatimi. Želio je otići do bunara, izvaditi kutiju i tek onda doći pred nju. „Mislio sam da prvo moram uzeti prošlost iz bunara“, rekao je. „Pa onda ući u kuću.“ Fatima ga je pogledala i odgovorila: „Vi muškarci u ovoj obitelji uvijek ste mislili da prvo morate riješiti ponos, pa tek onda razgovarati. Zato ste izgubili četrdeset godina.“
Sljedećeg dana, kada je cesta već bila djelomično očišćena i Nijaz pregledan kod liječnika, vratili su se do bunara. Ovaj put nitko nije zabranio Harunu i Lejli da priđu. Rasim je uz pomoć užeta spustio Haruna samo toliko da može dohvatiti staru metalnu kutiju s kamene izbočine. Bila je zahrđala, ali još zatvorena. Unijeli su je u kuću i stavili na stol.
Nijaz je dugo gledao prije nego što ju je otvorio. Unutra nije bilo novca; papirnate novčanice odavno su izgubile vrijednost i dio je propao od vlage. Ali fotografije su bile umotane u platno i uglavnom sačuvane. Bio je ondje očev džepni sat, nekoliko pisama njihove majke i fotografija Saliha i Nijaza kao dječaka, bosih nogu, zagrljenih ispred iste kuće. Na samom dnu nalazila se omotnica koja Nijazu nije bila poznata. Na njoj je Salihovim rukopisom pisalo: „Ako se vratiš.“
Nijaz je otvorio pismo drhtavim rukama. Salih ga je napisao nekoliko godina prije smrti. Nije bilo dugo. Napisao je da više ni sam ne zna tko je bio u pravu oko zemlje i da mu je nakon toliko vremena potpuno svejedno. Priznao je da je i on izgovorio stvari kojih se sramio. „Ako ovo čitaš, znači da si se ipak vratio po svoju kutiju. Nemoj onda napraviti istu glupost drugi put i otići bez da uđeš u kuću.
Ako sam živ, popit ćemo kavu. Ako nisam, Fatima će ti je skuhati. Nemoj njoj objašnjavati tko je bio kriv. Ona je nas dvojicu dovoljno slušala.“ Nijaz nije mogao nastaviti čitati. Spustio je pismo na stol, pokrio lice rukama i zaplakao. Čovjek koji se četrdeset dvije godine pripremao braniti svoju stranu svađe sada više nije imao protiv koga govoriti. Brat mu je davno oprostio, a on to nije znao jer nije imao hrabrosti vratiti se.
Harun je tada razumio zašto je baka toliko godina zabranjivala prilaz bunaru. Nije se bojala da će unuci otkriti zlato, tijelo ili neku strašnu tajnu. Čuvala je posljednju stvar koju je Salih ostavio svom bratu i nije htjela da dječja znatiželja uništi ono što je čekalo čovjeka koji se možda nikada neće vratiti. „Jesi li stvarno mislila da će doći?“ pitao ju je. Fatima je pogledala Nijaza.
„Prvih deset godina jesam. Poslije nisam. Ali obećanje ne prestane vrijediti samo zato što više ne vjeruješ da će ti zatrebati.“ Nijaz je ostao u selu nekoliko tjedana. Prvi put je otišao na Salihov mezar. Nije nosio cvijeće ni veliki vijenac. Ponio je očev stari sat iz kutije i nekoliko minuta sjedio u tišini. Kada se vratio, rekao je Fatimi da sat želi ostaviti Harunu. „Ne“, odgovorila je. „Prvo ga nosi malo ti. Predugo je čekao vlasnika.“
Nijaz nakon toga više nije nestao iz obitelji. Vratio se u Austriju, ali je počeo redovito dolaziti. Njegove kćeri upoznale su rođake za koje su do tada znale samo iz nekoliko starih fotografija. Harun i Lejla prvi put su čuli priče o svom djedu Salihu kao mladiću, ne samo kao o ozbiljnom starcu sa zidnih fotografija. Fatima je primijetila da se Nijaz svaki put kada dođe zaustavi pred bunarom.
Više mu nije prilazio s tajnom. Ponekad bi samo položio ruku na hladni kamen i nastavio prema kući. Dvije godine kasnije, kada je bunar postao opasan zbog urušavanja jednog dijela zida, obitelj ga je odlučila trajno osigurati. Harun je pitao baku treba li ga zatrpati. Fatima je odmah rekla da može. „Ono što je trebalo izaći, izašlo je.“
Nakon Fatimine smrti nekoliko godina poslije, Harun je pronašao Salihovo pismo među njezinim stvarima. Baka ga nije vratila Nijazu. Na poleđini je vlastitim rukopisom dodala samo dvije rečenice: „Snijeg je pokazao tragove koje ljudi nisu htjeli pokazati jedni drugima četrdeset godina. Dobro je što ih djeca nisu poslušala kad sam rekla da ne prilaze.
“ Harun se nasmijao kada je to pročitao. Cijelo djetinjstvo mislio je da iza bakine zabrane postoji nešto strašno. Na kraju se pokazalo da je bunar čuvao samo posljedice jedne obične obiteljske svađe — nekoliko fotografija, stari sat, majčina pisma i oprost koji je desetljećima čekao da bude pročitan.
Godinama kasnije, kada bi zimi došao u selo i vidio snijeg iza kuće, Harun bi se sjetio onog jutra kada su iz nepoznatog smjera vodili otisci velikih čizama ravno prema bunaru, a nijedan se nije vraćao. Kao dječak bio je uvjeren da će na kraju tih tragova pronaći nešto čega će se bojati cijeli život. Umjesto toga pronašao je starog čovjeka koji je četrdeset dvije godine nosio teret jedne svađe i gotovo umro pokušavajući iz dubine izvući ono što je ondje ostavio kao ljutiti mladić.
Tada je shvatio i nešto što mu baka nikada nije morala objasniti. Neke obiteljske tajne nisu skrivene zato što su strašne. Ponekad ih ljudi čuvaju jer pripadaju nekome tko još nije skupio hrabrost vratiti se po njih. A najtužnije je što se godinama možemo bojati otvoriti mjesto na kojem smo ostavili prošlost, ne znajući da nas ondje možda ne čeka kazna.
Možda nas čeka samo pismo pokojnog brata.
I jedna jednostavna rečenica napisana mnogo godina ranije:
Ako sam živ, popit ćemo kavu. Ako nisam, ipak uđi u kuću.
KRAJ