Kada je šezdesetpetogodišnja udovica Kadira Šehić početkom juna izašla pred prodavnicu u selu Donja Međiđa kod Gradačca i pitala zna li neko čovjeka koji bi joj mogao pokositi dvije livade, nekoliko muškaraca za stolom prestalo je igrati domine.
Njen muž Rasim umro je prethodne jeseni, sin Alen živio je u Sarajevu, a Kadira je prvi put poslije gotovo četrdeset godina ostala sama pred poslom koji je Rasim uvijek završavao prije prve velike ljetne kiše.
Nije tražila da joj iko radi besplatno. U džepu je imala novac i jasno rekla da će platiti. Problem je bio što su kosci tih dana bili zauzeti, traktorske kosilice radile su po većim imanjima, a njena gornja livada bila je nezgodna, uska i na nekoliko mjesta previše strma za veće mašine. Jedan čovjek joj je rekao da može doći za desetak dana.
Drugi je odmahnuo rukom. Treći, njen dalji rođak Nihad, nasmijao se i rekao: „Kadira, prodaj kravu i pusti da ti livada postane šuma. Ne može žena sama držati sve što je Rasim držao.“ Nekoliko ljudi se nasmijalo. Kadira nije odgovorila. Samo je vratila novac u džep i otišla. Te večeri sjedila je na pragu štale i gledala svoju jedinu kravu Biseru kako jede posljednje suho sijeno iz prethodne godine.
Ako livadu ne pokosi na vrijeme, neće imati dovoljno hrane za zimu. Ako kupi sijeno, potrošit će dobar dio novca koji je čuvala za drva i lijekove. Pred sumrak je otišla do livade, uzela staru Rasimovu ručnu kosu i pokušala. Nakon dvadesetak minuta dlanovi su joj gorjeli, leđa boljela, a iza nje je ostao jedva primjetan, kriv trag.
Nihadove riječi odzvanjale su joj u glavi. Kadira je spustila kosu u travu i vratila se kući. Ali sljedećeg jutra, nešto prije šest, prvi čovjek koji je prolazio seoskim putem zaustavio je automobil kraj njene njive. Za njim je stao drugi. Do sedam sati uz ogradu je stajalo pola sela, a niko se više nije smijao.
Kadira još nije ni izašla iz kuće kada ju je probudila buka motora i glasovi. Pomislila je da se dogodila nesreća. Navukla je prsluk preko spavaćice, obula gumene čizme i požurila prema livadi. Tamo je zatekla prizor koji ni sama nije razumjela. Visoka trava na donjem dijelu parcele bila je polegnuta u širokim, nepravilnim tragovima, ali ne kao poslije kosilice.
Kroz sredinu livade prolazio je gotovo ravan pojas zgnječenih stabljika, širok nekoliko metara, a uz njega su se vidjeli duboki otisci papaka. Na kraju tog traga, kod stare živice, stajalo je tridesetak ovaca. Neke su mirno pasle, druge su ležale. Među njima nije bilo čovjeka. „Čije su ovo ovce?“ viknuo je neko.
Niko nije znao. Kadira je prišla ogradi i odmah vidjela da su životinje tokom noći ušle kroz dio gdje je drveni stub istrunuo i žica pala na zemlju. Nisu pokosile livadu, naravno, ali su na nekoliko mjesta pojele i izgazile toliko trave da je izgledalo kao da je preko njive prošlo nešto veliko.
Nihad, koji je prethodnog dana najglasnije govorio da ona ne može sama, sada je stajao bez riječi. Jedna ovca imala je plavu oznaku na uhu. Kadira je prišla dovoljno blizu da pročita broj, a neko je već zvao veterinara da provjeri može li se preko oznake pronaći vlasnik.
Dok su čekali, iz pravca šumskog puta pojavio se mladić u blatnjavim pantalonama, zadihan i potpuno iscrpljen. Zvao se Jasmin Zahirović i bio je pomoćni pastir na većem stadu iz sela udaljenog nekoliko kilometara. Prethodne večeri, dok su ovce prebacivali s jednog pašnjaka na drugi, grupa od trideset i dvije životinje odvojila se kada je pas potjerao srnu prema šumi.
Jasmin i vlasnik stada tražili su ih do poslije ponoći, a rano ujutro ponovo krenuli tragom. Ovce su kroz šumski put izašle tačno iznad Kadirine livade, pronašle oborenu ogradu i ušle unutra. „Tetka, platit ćemo štetu“, ponavljao je Jasmin. Kadira ga je pogledala kao da nije sigurna govori li ozbiljno.
„Kakvu štetu? Trebala sam ovo kositi.“ Jasmin je objasnio da izgažena trava nije isto što i pravilno pokošeno sijeno. Na mjestima gdje su životinje ležale ili uprljale travu, neće sve biti upotrebljivo. Kadira je znala da je u pravu. Ono što je ljudima uz cestu izgledalo kao čudo zapravo joj je napravilo dodatni problem.
Tada je počelo ono što je selo najmanje očekivalo. Vlasnik ovaca, pedesetogodišnji Senad Zahirović, stigao je starim terenskim vozilom. Nakon što je prebrojao životinje, pregledao je ogradu i rekao Kadiri da će nadoknaditi ono što je uništeno.
Kadira nije htjela uzeti novac napamet. Senad je predložio nešto drugo. Imao je malu traktorsku kosilicu koja je mogla prići donjoj livadi, ali ne i najstrmijem gornjem dijelu. Pošto su njegove ovce napravile štetu, doći će popodne, pokositi pristupačan dio i popraviti oborenu ogradu. Kadira je odgovorila da nije tražila besplatnu kosidbu. Senad je rekao:
„Niste tražili. Moje ovce su vam noćas ušle u livadu. Ja popravljam ono što su napravile. To nije usluga.“ Dogovorili su da će zajedno procijeniti koliko je trave neupotrebljivo, a Kadira će platiti samo posao koji prelazi stvarnu štetu. Nekoliko ljudi koji su došli očekujući senzaciju počelo se razilaziti. Nihad je ostao uz ogradu i posmatrao.
Kadira je mislila da je time problem riješen samo napola. Gornja livada bila je upravo ona s najboljom travom, a Senadova mašina nije mogla sigurno raditi na cijeloj padini. Kada je tog popodneva završio donji dio, rekao joj je da ne pokušava sama s ručnom kosom ako nema iskustva.
„Na ravnom biste možda naučili. Ovdje se možete okliznuti i posjeći.“ Kadira je to već znala. Rasim je kosio ručno od mladosti; ona je samo gledala i povremeno skupljala travu. Prvi put je ozbiljno razmislila da možda neće moći sačuvati isti način života koji su njih dvoje imali zajedno.
Ali nije htjela odmah prodati Biseru. Krava joj nije bila samo uspomena na muža. Davala je dovoljno mlijeka za nju, kćerku iz susjednog sela i nekoliko stalnih kupaca. Kada je izračunala koliko bi je koštalo da cijelu zimu kupuje sijeno, shvatila je da joj treba drugačije rješenje, ne samo jedna kosidba.
Otišla je do čovjeka koji je držao tri junice i imao premalo vlastite zemlje. Ponudila mu je da naredne dvije godine koristi gornju livadu. On će kositi, uzeti veći dio sijena, a Kadiri ostaviti unaprijed dogovorenu količinu bala.
Čovjek je pristao tek nakon što su precizno izmjerili površinu i dogovorili koliko bala pripada kome. Kadira je insistirala da sve zapišu na jedan list papira, ne zato što mu nije vjerovala, nego zato što je nakon Rasimove smrti shvatila koliko je stvari njen muž držao samo u glavi.
Nihad je za taj dogovor čuo već istog dana. Kada je sreo Kadiru kod prodavnice, rekao je: „Znači ipak nećeš sama.“ Ton mu više nije bio podrugljiv, ali Kadira se sjetila smijeha.
„Nisam ni rekla da moram sama“, odgovorila je. „Pitala sam ko će pokositi za pare. Vi ste od toga napravili predstavu.“ Nekoliko muškaraca za stolom spustilo je pogled. Nihad se branio da se samo šalio. Kadira mu je odgovorila: „Lako je šaliti se s poslom koji nećeš ti raditi.“
Priča o ovcama na njenoj livadi proširila se brže od istine. Već sedmicu kasnije na pijaci joj je jedna žena rekla da je čula kako je „neko preko noći doveo cijelo stado da udovici pokosi livadu“.
Kadira se počela smijati. Objasnila je da tridesetak izgubljenih ovaca nije pokosilo ništa kako treba, nego je napravilo nered. Ali ljudima se više sviđala ljepša verzija.
U njoj su se misteriozne ovce pojavile baš kada siromašnoj udovici treba pomoć i riješile njen problem. Stvarnost je bila manje uredna: ovce su pobjegle, slučajno pronašle rupu u ogradi, vlasnik je preuzeo odgovornost, a Kadira je poslije toga morala sama osmisliti kako će dugoročno održavati imanje.
Najviše ju je iznenadio sin Alen. Kada je čuo šta se dogodilo, došao je iz Sarajeva uvjeren da majka mora prodati kravu i preseliti se kod njega. Kadira mu je pokazala zapisani dogovor za livadu, računicu troškova i količinu sijena koju će dobiti.
„Neću držati sve što smo babo i ja držali“, rekla mu je. „Ali neću ni sve ugasiti zato što je on umro.“ Alen je pitao šta će kada nešto opet ne bude mogla sama. „Platiti, zamijeniti, dogovoriti.
Kao i drugi ljudi.“ Sin je tada shvatio da joj njegova ideja „dođi kod mene i ništa više ne moraš“ zvuči gotovo jednako kao Nihadovo „prodaj kravu i pusti livadu“. Obojica su, iz potpuno različitih razloga, pretpostavljala da njen život poslije Rasima mora postati manji.
Sljedeće godine Kadira više nije čekala juni da razmišlja o kosidbi. Još u martu je potvrdila dogovor za gornju livadu. Donji dio zadržala je za sebe, ali je umjesto velike količine trave posijala manju površinu lucerke i ostavila dovoljno prostora da mala kosilica može normalno prići.
Senad više nije imao nikakvu obavezu prema njoj, ali kada bi prolazio putem, često bi zastao da provjeri ogradu. Njegove ovce nikada više nisu pobjegle na njenu zemlju.
Jednog majskog jutra Kadira je ugledala Jasmina kraj kapije. U ruci je držao novi drveni stub. „Onaj na ćošku vam je opet napukao“, rekao je. Kadira ga je pogledala. „Koliko?“ „Ništa. Imam višak.“
„Neću džabe.“ Jasmin se nasmijao. „Onda mi dajte litar mlijeka.“ Kadira je pristala. Nije zato što nije mogla kupiti stub, nego zato što je shvatila da razmjena nije isto što i sažaljenje.
Dvije godine nakon one neobične noći Nihad je ostao bez kosilice baš kada mu je trebalo završiti parcelu prije kiše. Došao je kod čovjeka koji je koristio Kadirinu gornju livadu i pokušao dogovoriti posao.
Kadira ih je slučajno zatekla kako razgovaraju. Nihad se našalio: „Eto, sad se i meni selo može smijati.“ Kadira ga je pogledala, pa rekla: „Neće. Ako bude pametnije nego prije.“
Nije mu vratila poniženje. To joj više nije bilo važno.
Pred kraj tog ljeta sjedila je uz ogradu i gledala uredno složene bale. Bilo ih je dovoljno za Biseru i još nešto rezerve. Nije ih sama pokosila, nije ih sama balirala i nije ih sama dovukla u štalu.
Ali je sama odlučila koliko zemlje želi zadržati, šta će dati na korištenje, koliko će platiti i šta će dobiti zauzvrat. To joj je značilo više nego da je, zbog ponosa, pokušala ručnom kosom dokazati cijelom selu da može raditi posao koji nikada nije naučila.
Ljudi su još godinama prepričavali jutro kada su se na Kadirinoj livadi pojavile nepoznate ovce i svi kraj puta zanijemili pred čudnim prizorom. U njihovim verzijama trava je gotovo preko noći nestala. Neki su čak tvrdili da je neko namjerno pustio stado kako bi joj pomogao.
Kadira bi ih svaki put ispravila.
„Ovce su se izgubile“, govorila bi. „Nisu znale ni ko sam.“
A kada bi je neko pitao šta je onda bilo posebno u toj priči, pokazala bi prema livadi.
„Ništa posebno. Samo sam ja tada prvi put shvatila da postoje dvije potpuno različite rečenice: ‘Ne mogu ovo sama’ i ‘Ne mogu ovo nikako.’“
Godinama ih je smatrala istom rečenicom.
Nakon Rasimove smrti naučila je razliku.
Prva znači da treba pronaći drugi način.
Druga znači odustati.
Kadira je možda bila žena koja nije mogla sama pokositi svoju livadu, ali više nikada nije dozvolila da joj selo zbog toga objasni šta sve drugo ne može.
KRAJ