U selu nadomak Živinica svi su znali dvije stvari o pedesetogodišnjem Huseinu Dediću: da nikada nije odbijao posao i da gotovo nikada nije imao dovoljno novca. Živio je sa suprugom Fatimom u maloj nedovršenoj kući, vozio bicikl stariji od mnogih seoskih automobila i godinama radio kod bogatog vlasnika hladnjače i otkupne stanice Refika Selimovića.
Husein je utovarao sanduke, čistio skladište, popravljao palete, kosio oko objekta i radio sve ono za šta Refik nije želio plaćati posebnog čovjeka. Jednog avgustovskog dana, pred početak seoskog turnira, Refik je pred prodavnicom sjedio s desetak muškaraca kada je Husein došao po dio plate koji mu je kasnio skoro dvije sedmice.
Trebao mu je novac da plati račun za struju. Umjesto da ga odvede sa strane, Refik je izvadio nekoliko novčanica, držao ih u ruci i glasno rekao: „Huseine, tebi novac prolazi kroz ruke kao voda. Radiš cijeli život, a još dolaziš gazdi po sto maraka.“ Neko se nasmijao. Husein je tiho odgovorio da ne traži pozajmicu nego dio zarađene plate.
Refiku se nije svidjelo što ga ispravlja pred drugima. „Da si znao nešto napraviti od života, ne bi sa pedeset godina nosio moje sanduke“, rekao je. Ovoga puta niko se nije nasmijao. Husein je uzeo novac koji mu je pripadao, stavio ga u džep i otišao. Nije znao da ga je iz automobila parkiranog preko puta posmatrao Refikov tada sedamnaestogodišnji sin Danis.
Husein nije dao otkaz sljedećeg jutra. Nije imao tu slobodu. Fatima je radila povremeno u pekari, a računi su dolazili svakog mjeseca bez obzira na čovjekov ponos. Nastavio je raditi, ali više nikada nije dolazio pred prodavnicu po platu.
Ako bi kasnila, čekao bi Refika u kancelariji. Bio je siromašan, ali nije želio da njegova nevolja postane tuđa zabava. Refik je, s druge strane, živio u velikoj kući, vozio skup terenac i godinama širio posao. Njegov sin Danis nije bio nalik ocu. Bio je tih, povučen i mnogo više zainteresovan za životinje nego za hladnjaču. Kao dječak je stalno donosio kući povrijeđene ptice, napuštene mačiće i pse koje bi pronašao kraj puta.
Refik je smatrao da će ga to proći. Planirao je da Danis jednog dana preuzme porodični posao. Ali nakon srednje škole mladić je upisao veterinarski fakultet u Sarajevu. Refik je platio studij, ali nije skrivao razočaranje. „Mogao si imati firmu bez dana muke“, govorio mu je. Danis bi odgovorio da ne želi provesti život između računa, kamiona i hladnjača.
Tri godine nakon poniženja pred prodavnicom Husein je prestao raditi kod Refika. Nije bilo velike svađe. Jednostavno je našao posao kod lokalnog stočara koji je držao četrdesetak ovaca i nekoliko krava. Plata nije bila mnogo veća, ali je bila redovna. Tamo je Husein pokazao nešto što ljudi iz sela ranije nisu ozbiljno primjećivali.
Odrastao je uz stoku, znao je ponašanje životinja i imao nevjerovatno strpljenje s njima. Nije bio veterinar i nikada se nije predstavljao kao stručnjak za liječenje. Ali znao je primijetiti kada ovca drugačije stoji, kada krava prestane normalno preživati ili kada životinja koja izgleda zdravo počne izbjegavati hranu. Gazda bi tada zvao veterinara prije nego što problem postane ozbiljniji.
Husein je tokom godina postao čovjek kojeg su komšije često pozivale kada im se krava oteli, kada ovca odbija janje ili kada nisu sigurni treba li odmah zvati veterinara. Njegov odgovor bio je gotovo uvijek isti: „Mogu pogledati, ali ako je bolesno, zovemo doktora.“
Deset godina nakon događaja pred prodavnicom mnogo toga se promijenilo. Husein je imao šezdeset godina i još radio, ali manje nego ranije. Refikova hladnjača više nije bila najveći posao u okolini. Konkurencija se povećala, nekoliko velikih kupaca promijenilo dobavljače, a Refik je prodao jedan kamion kako bi smanjio troškove.
I dalje je živio dobro, ali više nije bio čovjek pred kojim cijelo selo spušta glas. Danis je u međuvremenu završio veterinu, odradio pripravnički staž i vratio se u kraj. Nije želio raditi kod oca. Zaposlio se u veterinarskoj stanici i počeo obilaziti sela. Husein ga je prvi put nakon mnogo godina sreo kada je Danis došao pregledati kravu na farmi gdje je radio. Prepoznali su se odmah.
Danis mu je pružio ruku i rekao: „Čika Huseine, sjećate li me se?“ Husein se nasmijao. „Sjećam. Bio si onaj mali što je hranio mačke iza hladnjače.“ Danis je očekivao da će spomenuti njegovog oca. Nije.
Tokom narednih mjeseci sreli su se više puta. Danis je imao fakultetsko znanje, ali još nije poznavao svako domaćinstvo, svaki prilazni put ni ponašanje stoke na pojedinim farmama.
Husein je poznavao ljude i životinje, ali je znao gdje prestaje iskustvo i počinje veterinarska medicina. Upravo zbog toga dobro su sarađivali. Ako bi Husein primijetio problem, zvao bi stanicu. Ako bi Danis dolazio na farmu, pitao bi Huseina kada je životinja posljednji put normalno jela ili kako se ponašala prethodnih dana. Između njih se razvilo poštovanje koje nije imalo nikakve veze s Refikom.
A onda je Danis donio odluku koja ga je prvi put ozbiljno sukobila s ocem. Želio je otvoriti malu ambulantu za velike i male životinje na drugom kraju općine, gdje su vlasnici stoke često morali dugo čekati dolazak veterinara.
Nije planirao luksuznu kliniku. Trebao mu je skroman prostor, osnovna oprema i ograđeni dio gdje bi se neke životinje mogle kratko zadržati. Pronašao je staru kuću s pomoćnim objektom i iznajmio je.
Kredit je pokrio dio opreme. Refik mu je ponudio novac pod jednim uslovom: da ambulanta nosi prezime Selimović velikim slovima i da on učestvuje u poslovnim odlukama. Danis je odbio. „Ako ti moj novac ne valja, snađi se“, rekao mu je otac.
Danis se snašao koliko je mogao. Problem se pojavio kada je shvatio da mu, osim veterinara i tehničara, treba neko ko zna sigurno postupati s velikim životinjama, održavati prostor, pomoći pri utovaru i smiriti uznemirenu stoku dok veterinar radi.
Objavio je oglas. Javljali su se ljudi koji su željeli posao, ali mnogi nisu imali iskustva. Jedan čovjek je prvog dana odustao nakon što ga je uplašila nervozna junica. Drugi je znao raditi sa stokom, ali nije želio stalno zaposlenje.
Tada je Danis otišao kod Huseina.
Našao ga je kako popravlja ogradu.
„Čika Huseine, trebam vas nešto pitati.“
„Ako je za onu kravu od jučer, nije moja.“
Danis se nasmijao.
„Nije za kravu. Za posao je.“
Objasnio mu je plan i ponudio da radi četiri dana sedmično, uz prijavu i redovnu platu. Husein ga je dugo gledao.
„Danise, ja nisam veterinarski tehničar.“
„Znam.“
„Ne dajem injekcije.“
„Nećete.“
„Ne liječim životinje.“
„Zato vas i pitam. Znam da znate šta ne znate.“
Ta rečenica uvjerila je Huseina više od plate.
Tražio je nekoliko dana da razmisli. Kada je Fatimi ispričao ponudu, ona ga je podsjetila na poniženje od prije deset godina. „Možeš li raditi kod Refikovog sina nakon svega?“ Husein je odgovorio: „Ne zapošljava me Refik.“
Prihvatio je.
Kada je Refik saznao, bijesno je nazvao sina. Nije mu smetalo samo što je zaposlio bivšeg radnika. Smetalo mu je što je upravo Husein postao čovjek na kojeg se Danis oslanjao dok je pokretao posao. „Nisi mogao naći nikoga drugog?“ pitao je. Danis mu je odgovorio: „Mogao sam naći nekoga jeftinijeg. Nisam našao nekoga kome više vjerujem sa životinjama.“
Refik je spustio slušalicu.
Ambulanta nije odmah postala uspješna. Prvih mjeseci bilo je dana bez ijednog ozbiljnog slučaja. Danis je obilazio teren, radio vakcinacije i rutinske preglede, a Husein održavao prostor i pomagao tamo gdje je smio. Ponekad bi cijelo prijepodne popravljali ogradu ili čistili.
Husein je posebno insistirao na jednoj stvari: niko ne smije ismijavati vlasnika životinje zato što nema novca, zato što nešto ne zna ili zato što je prekasno primijetio problem. „Možeš mu reći da je pogriješio“, govorio je Danisu, „ali nemoj ga praviti budalom pred drugim ljudima.“
Danis je znao odakle ta rečenica dolazi.
Jednog popodneva, gotovo godinu nakon otvaranja ambulante, Refik se prvi put pojavio na vratima. Nije došao zbog životinje. Njegova hladnjača bila je u ozbiljnim finansijskim problemima i odlučio je prodati dio imovine. Danis je to već znao. Refik je izgledao deset godina starije nego posljednji put kada su razgovarali.
Husein je upravo čistio dvorište.
Njih dvojica su se pogledala.
„Huseine“, rekao je Refik.
„Refike.“
Nekoliko trenutaka niko nije znao šta dalje.
Refik je konačno rekao: „Danis kaže da bez tebe ne bi ovako brzo stao na noge.“
Husein je naslonio metlu na zid. „Pretjeruje.“
„Ne pretjeruje.“
Ponovo tišina.
„Sjećaš li se onoga pred prodavnicom?“ pitao je Refik.
Husein se nasmijao bez veselja. „Ljudi bolje pamte poniženje nego što onaj koji ga napravi misli.“
Refik je spustio pogled.
„Bio sam bezobrazan.“
„Jesi.“
„Mislio sam da novac znači da sam pametniji od svih koji ga imaju manje.“
Husein nije požurio da ga utješi.
„I?“ pitao je.
„Nije značio.“
To je bilo najbliže izvinjenju što je Refik godinama uspio izgovoriti. Husein ga je prihvatio bez velikog pomirenja.
„Dobro je da si shvatio.“
Refik je krenuo prema automobilu, a onda zastao.
„Huseine.“
„Šta?“
„Danis je dobro izabrao.“
„Znam“, odgovorio je Husein. „Ja sam prihvatio posao.“
Prvi put su se obojica nasmijala.
Nekoliko godina kasnije Danisova ambulanta zapošljavala je još jednog veterinara i tehničarku. Husein je smanjio radno vrijeme, ali nije želio potpuno otići. Imao je malu radionicu iza ambulante gdje je popravljao ograde, pravio jednostavne pregrade i održavao opremu. Mladi radnici su ga zvali čika Huso. Kada bi neko pitao Danisa kako je pronašao tako pouzdanog čovjeka, on bi govorio: „Poznajem ga cijeli život. Samo sam ga kasno počeo gledati kako treba.“
Refikova hladnjača na kraju nije propala, ali se znatno smanjila. Prodao je veliki dio poslovanja i zadržao manji otkup. Više nije sjedio pred prodavnicom okružen ljudima koji su se smijali svakoj njegovoj šali. Ponekad bi došao kod sina na kafu. Husein i on nikada nisu postali bliski prijatelji, ali su mogli sjediti za istim stolom.
Jednog takvog dana neko iz sela u šali je spomenuo kako se „sve okrenulo“ i rekao da je Husein na kraju pobijedio Refika.
Husein je odmahnuo glavom.
„Nisam se ja deset godina takmičio s njim.“
„Ali njegov sin sada treba tebe.“
Husein je pogledao Danisa, koji je u dvorištu pokušavao uvesti tvrdoglavu kozu kroz kapiju.
„Ne treba njemu siromašni radnik kojeg je otac nekad ismijavao“, rekao je. „Treba mu čovjek koji zna posao. To nije isto.“
Ustao je i otišao pomoći.
Jer najveća promjena u njegovom životu nije bila to što je bogati gazda jednog dana morao priznati da je pogriješio.
Bila je to činjenica da Husein više nije gledao sebe očima čovjeka koji ga je nekada ponizio.
Refik je tog davnog dana pred prodavnicom vidio star bicikl, jeftinu odjeću i radnika koji je došao po sto maraka svoje plate.
Danis je godinama kasnije vidio iskustvo, strpljenje, pouzdanost i čovjeka koji dovoljno zna da kaže kada nešto ne zna.
I upravo je zato jednog dana došao pred Huseinovu ogradu, ne da mu učini uslugu, nego da ga zamoli:
„Čika Huseine, treba mi vaša pomoć.“
Husein je tada shvatio koliko su se vremena promijenila.
Ali nije tražio da iko zašuti.
Selo je to učinilo samo.
KRAJ