Te januarske večeri snijeg je već prekrio posljednje tragove na putu kada je šezdesetpetogodišnja udovica Safija Delić začula kucanje na vratima svoje male kuće iznad Olova. Na pragu je stajala njena komšinica Mirela, četrdesetdvogodišnja žena koja je sama podizala trinaestogodišnju kćerku Saru.
Bila je mokra do koljena, usne su joj drhtale, a na desnoj cipeli đon se gotovo potpuno odvojio. Pješačila je više od tri kilometra od autobuske stanice nakon što je zbog snijega obustavljena posljednja linija prema njihovom zaseoku. Safija ju je uvukla unutra, skinula joj mokre čarape i stavila ih kraj peći. Mirela je tog dana bila na razgovoru za posao u pekari u Olovu i nije imala drugi par zimskih cipela.
Safija je otišla u spavaću sobu i vratila se noseći svoje jedine dobre kožne čizme. „Obuj.“ Mirela je odmah odmahnula glavom. „To su ti posljednje.“ „Imam gumene za oko kuće.“ „Ali ne možeš u njima po snijegu do prodavnice.“ Safija je spustila čizme pred nju. „Ti sutra opet ideš na posao ako te pozovu. Ja sutra ne moram nigdje.“
Mirela ih je uzela tek nakon duge rasprave. Četiri dana kasnije, dok je Safija u dvorištu cijepala sitna drva u starim gumenim čizmama, poštar Nermin zaustavio je žuti kombi pred njenom kapijom. U rukama je držao veliki kartonski paket. „Safija Delić?“ pitao je. „Jesam.“ „Onda je ovo vaše.“ Na paketu je bila njena puna adresa, ali na mjestu pošiljaoca nije bilo imena. Samo jedna kratka oznaka ispisana hemijskom olovkom: 47.
Safija je paket unijela u kuću i gotovo deset minuta ga nije otvorila. Nije očekivala ništa. Sin Haris živio je u Zenici, ali uvijek bi je nazvao prije nego što nešto pošalje. Kćerka Emina bila je u Visokom i koristila je drugu dostavu. Mirela nije mogla poslati veliki paket; Safija je znala koliko joj je novca ostalo.
Kada je konačno presjekla traku, unutra nije pronašla hranu, novac ni novu odjeću, kako je očekivala. Na vrhu je bio par novih, toplih zimskih čizama njenog broja. Ispod njih nalazila se debela jakna, vunene čarape, rukavice i mala kartonska kutija. U kutiji nije bilo ničega osim metalnog broja 47, očigledno skinutog s nekih vrata ili ormarića. Nije bilo poruke.
Safija je odmah nazvala Mirelu.
„Jesi li ti ovo napravila?“
„Šta?“
„Nemoj šta. Čizme, jakna, paket.“
Mirela je nekoliko sekundi šutjela.
„Safija, ja trenutno jedva imam za autobus.“
Glas joj nije zvučao kao da laže.
Safija je zatim nazvala djecu. Oboje su negirali. Haris se čak naljutio kada je čuo da je majka nekome dala jedine dobre čizme. „Mama, imaš šezdeset pet godina. Šta radiš?“ Safija mu je hladno odgovorila: „Imam šezdeset pet, nisam izgubila razum. Žena je došla promrzla.“ „Mogla si joj dati novac za cipele.“ „Da sam imala dovoljno, možda bih.“
Nakon razgovora pogledala je broj 47.
Nešto joj je bilo poznato.
Narednog dana odnijela ga je poštaru Nerminu. Pitala ga je može li reći odakle je paket poslan. Nermin nije smio izmišljati podatke kojih nema, ali je mogao potvrditi da je paket ušao u redovan sistem preko poslovnog korisnika, a ne kao privatna pošiljka sa šaltera. Na etiketi nije bilo javno ispisanog pošiljaoca jer je korišten unaprijed pripremljen povratni kod.
„Znači firma?“ pitala je.
„Moguće. Ili ustanova koja šalje više paketa.“
„A broj 47?“
„Nemam pojma.“
Safija se vratila kući još zbunjenija.
Tek kada je jaknu objesila iza vrata, sjetila se.
Broj 47 bio je broj sobe u nekadašnjem radničkom domu tekstilne fabrike u kojoj je radila kao mlada žena.
Prije gotovo četrdeset godina Safija je dvije godine živjela u domu za radnice u Zenici. Soba 47 nalazila se na trećem spratu. Dijelila ju je s još tri djevojke. Jedna od njih bila je Vesna Jurić iz okoline Livna, druga Mirsada iz Kaknja, a treća djevojka po imenu Ljiljana, koja je nakon nekoliko mjeseci otišla.
Safija nije čula za Vesnu više od trideset godina.
Ali zašto bi joj ona sada slala čizme?
Nije znala ni je li živa.
Safija je pokušala pronaći odgovor bez pravljenja velike drame. Nazvala je Mirsadu, s kojom je još povremeno razmjenjivala bajramske i novogodišnje čestitke. Kada je spomenula broj 47, žena je odmah uzviknula: „Naša soba!“
„Znam. Ali je li Vesna živa?“
„Naravno da je živa.“
„Kako znaš?“
„Čule smo se prošle godine.“
Safija je ostala bez riječi.
Mirsada joj je objasnila da je Vesna godinama živjela u Rijeci, zatim se nakon penzionisanja vratila u Bosnu i nastanila kod kćerke u Sarajevu. Nije imala Safijin broj telefona, ali je prije nekoliko mjeseci preko zajedničke poznanice pokušavala pronaći njenu adresu.
„Zašto?“
Mirsada je uzdahnula.
„Mislim da znam.“
Priča je Safiju vratila u zimu 1986. godine.
Vesna je tada imala devetnaest godina. Tek je počela raditi u fabrici i skoro cijelu prvu platu poslala je roditeljima. Jedne februarske noći neko joj je iz zajedničkog hodnika ukrao zimske čizme. Ostale su joj samo tanke radne cipele. Sutradan je padao snijeg, a do fabrike su morale pješačiti gotovo dvadeset minuta.
Safija se tog događaja jedva sjećala.
Mirsada nije.
„Ti si joj dala svoje čizme.“
Safija se namrštila.
„Kakve čizme?“
„One smeđe. Nove. Kupila si ih od prve plate.“
Slika joj se polako vratila. Imala je još jedne stare cipele i nekoliko dana išla u njima dok Vesna nije dobila platu i kupila sebi obuću.
„To je bilo prije četrdeset godina.“
„Njoj očigledno nije bilo.“
Safija je odmah postala sumnjičava.
„Kako onda zna da sam sada opet dala čizme nekome?“
Mirsada nije znala.
Odgovor je došao preko Mirele.
Dva dana kasnije pojavila se kod Safije u njenim starim čizmama i priznala nešto što je ranije prešutjela. Nakon što joj je Safija dala obuću, Mirela je sljedećeg dana otišla na razgovor u pekaru. Tamo je radila žena po imenu Ivana. Dok su razgovarale, Ivana je primijetila da su joj čizme malo velike. Mirela joj je, više iz nervoze nego namjerno, ispričala kako ih je dobila od komšinice.
„I?“
„Ivana me pitala kako se zoveš.“
Safija je podigla obrve.
„Zašto?“
„Nisam znala. Rekla sam Safija Delić.“
Ispostavilo se da je Ivana bila Vesnina kćerka.
Mirela to nije znala.
Kada je majci iste večeri spomenula priču o udovici Safiji Delić iz sela iznad Olova koja je komšinici dala jedine dobre čizme, Vesna je odmah pitala za prezime, približne godine i odakle je porijeklom. Nakon nekoliko provjera bila je gotovo sigurna da je riječ o istoj Safiji iz sobe 47.
Zato je poslala paket.
Ali nije željela staviti svoje ime.
„Zašto?“ pitala je Safija.
Odgovor je dobila tek kada ju je Vesna nekoliko dana kasnije nazvala.
Glas joj je bio stariji nego što ga je Safija pamtila, ali smijeh isti.
„Zato što sam htjela vidjeti hoćeš li prepoznati broj.“
„Mogla si napisati poruku kao normalan čovjek.“
„Onda ne bi bilo zanimljivo.“
„Pola sela misli da imam tajnog udvarača.“
Vesna se toliko smijala da je počela kašljati.
Kada su se smirile, Safija je pitala ono što ju je najviše zanimalo.
„Zašto si uopšte pamtila te čizme?“
S druge strane nastala je tišina.
Vesna joj je objasnila da te zime nije bila problem samo ukradena obuća. Otac joj je bio bolestan, porodica bez novca, a ona je ozbiljno razmišljala da napusti posao i vrati se kući. Krađa čizama bila je posljednja sitnica nakon mnogo većih problema. Tog jutra sjedila je na krevetu i plakala, uvjerena da nema smisla ostati.
Safija joj je tada bacila svoje nove čizme i rekla nešto čega se sama više nije sjećala:
„Obuj i idi na smjenu. Otkaz možeš dati sutra ako ga i dalje budeš htjela.“
Vesna je otišla na posao.
Sutradan nije dala otkaz.
Radila je u fabrici još dvanaest godina.
„Nisu me tvoje čizme napravile uspješnom“, rekla je Vesna. „Nemoj da od ovoga pravimo film. Ali tog jutra su mi omogućile da ne donesem veliku odluku dok sam bila očajna.“
Safija je dugo šutjela.
„A paket?“
„Paket nije vraćanje duga.“
„Čizme jesu.“
„Čizme jesu praktične. Dug nije.“
Vesna je objasnila da su jakna, čarape i rukavice bile višak iz male akcije koju je Ivana s kolegama organizovala za nekoliko starijih domaćinstava u udaljenim selima. Nije ih kupila sve posebno za Safiju. Nove čizme jeste.
To je Safiji bilo važno. Nije željela bajku u kojoj je jedan mali čin iz mladosti četrdeset godina kasnije proizveo čudesnu nagradu. Život nije bio tako uredan. Vesna je mogla zaboraviti. Ivana je mogla nikada upoznati Mirelu. Paket je mogao završiti na pogrešnoj adresi.
Ali slučajnost ih je spojila.
Mirela je u međuvremenu dobila posao u pekari. Ne zato što je nosila Safijine čizme, nego zato što je već imala iskustvo u kuhinji i pristala raditi ranu smjenu. Nakon prve plate kupila je sebi nove cipele.
Stare Safijine oprala je i vratila.
„Ne trebaju mi“, rekla je Safija.
„Tvoje su.“
„Sad imam druge.“
„Onda ih ostavi za rezervu.“
Safija ih je ipak zadržala.
U proljeće su se ona i Vesna prvi put nakon gotovo četrdeset godina srele u Sarajevu. Nije bilo velikog zagrljaja kao na televiziji. Prvo su nekoliko sekundi stajale i gledale jedna drugu, pokušavajući pronaći djevojke od devetnaest i dvadeset godina u licima dvije starije žene.
Onda je Vesna pokazala prema Safijinim novim čizmama.
„Dobro ti stoje.“
„Skupo sam ih platila.“
„Kako?“
„Četrdeset godina čekanja.“
Obje su se nasmijale.
Metalni broj 47 Safija nije stavila u okvir niti napravila uspomenu za zid. Držala ga je u kuhinjskoj ladici među rezervnim ključevima, baterijama i koncem. Ponekad bi ga ugledala dok nešto traži i sjetila se sobe s četiri željezna kreveta, fabrike, snijega i djevojke kojoj je nekada dala obuću bez razmišljanja da će taj trenutak iko pamtiti.
Najčudnije joj je bilo što je gotovo isti postupak ponovila četrdeset godina kasnije.
Ne zato što je željela da joj se dobro vrati.
Nego zato što je pred sobom ponovo vidjela ženu kojoj je hladno i kojoj su cipele potrebnije nego njoj.
Nekoliko mjeseci poslije, Mirela je Safiji rekla:
„Da ti nisam vratila stare čizme, vjerovatno bi ih nekome opet dala.“
Safija je pogledala prema polici.
„Možda.“
„A šta ako ti opet ostanu posljednje?“
Safija se nasmiješila.
„Onda ću ovaj put prvo provjeriti vremensku prognozu.“
Ali obje su znale da bi, kada bi pred njena vrata ponovo došao promrzao čovjek bez dobre obuće, Safija vjerovatno uradila isto.
Jer paket bez imena nije joj dokazao da se dobrota uvijek vraća.
Dokazao joj je nešto mnogo jednostavnije.
Ponekad čovjek zaboravi dobro koje je učinio.
Ali osoba kojoj je tog dana bilo hladno — ne zaboravi.
KRAJ