Kada se šezdesettrogodišnja udovica Azemina Hadžić početkom oktobra popela na krov kuće usamljenog starca Rame Dedića, nekoliko muškaraca ispred seoske prodavnice smijalo se toliko glasno da ih je čula i preko zvuka čekića. „Azemina, još ti samo dimnjačar nedostaje da postaneš građevinska firma!“ doviknuo je jedan.
Drugi je pitao koliko joj Ramo plaća da riskira vrat zbog čovjeka kojeg rođena familija gotovo nikada ne posjećuje. Azemina nije odgovorila. Nakon smrti muža Envera naučila je popravljati mnogo toga što je ranije prepuštala njemu, ali nije bila krovopokrivač. Zato nije mijenjala cijeli krov niti radila nešto opasno sama. Njen zet Adis i komšija Miralem bili su s njom, a ona je uglavnom dodavala materijal i skidala nekoliko istruhlih letvi iznad Ramine kuhinje gdje je voda već kapala u lavor.
Ramo je imao osamdeset jednu godinu, slabo je čuo i hodao sa štapom. Kuća mu je bila posljednja u zaseoku iznad Fojnice. Godinama je živio gotovo potpuno sam, a selo je o njemu znalo više glasina nego činjenica. Upravo kada je Azemina podigla jednu staru dasku ispod oštećenog crijepa, nešto je skliznulo iz uskog prostora i palo na tavan.
Bila je to požutjela crno-bijela fotografija umotana u komad tankog platna. Na slici je stajalo šestero djece ispred stare školske zgrade. Azemina je prvo prepoznala mladog Ramu. Zatim joj se čekić gotovo oteo iz ruke. Djevojčica koja je stajala pored njega bila je njena majka Behija.
Azemina je fotografiju odnijela Rami tek kada su završili taj dio krova. Starac ju je dugo držao u rukama, približavao očima i prelazio prstom preko lica djece. „Mislio sam da je izgubljena“, rekao je. Azemina je sjela nasuprot njemu. Njena majka Behija umrla je prije jedanaest godina. Nikada nije spominjala Ramu osim kao čovjeka iz susjednog zaseoka.
„Odakle ti fotografija moje majke?“ pitala je. Ramo nije odmah odgovorio. Okrenuo je sliku. Na poleđini je olovkom bilo napisano: „Proljeće 1958. — naša mala čitalačka grupa.“ Ispod su bila imena: Ramo, Behija, Mara, Jozo, Safet i Ljubica.
Azemina je osjetila kako joj se u glavi već stvara priča koju nije željela izmišljati. Ramo je primijetio njen izraz i odmah rekao: „Nemoj praviti ljubavnu priču. Tvoja majka bi se naljutila i mrtva.“ Prvi put tog dana Azemina se nasmijala.
Istina je bila neobičnija. Pedesetih godina u njihovom kraju mnoga djeca su tokom proljeća i jeseni često izostajala iz škole zbog rada kod kuće, udaljenosti i loših puteva. Ramo je kao dječak teško čitao. Njegov otac smatrao je da mu je važnije čuvati ovce nego sjediti nad knjigom. Behija je bila najbolja učenica u njihovom razredu.
Stara učiteljica Mara jednom joj je predložila da poslije nastave pomogne Rami i još nekoliko djece koja su zaostajala. Počeli su se sastajati u maloj šupi iza škole, a kasnije pod velikom lipom. Behija bi čitala naglas, zatim bi ostali ponavljali. Ramo je upravo zahvaljujući tim popodnevima završio osnovnu školu bez ponavljanja razreda.
„I zato si čuvao fotografiju šezdeset godina?“ pitala je Azemina.
Ramo je odmahnuo glavom. „Ne samo zato.“
Ustao je polako, otišao do starog ormara i izvadio tanku drvenu kutiju. Azemina se već pripremila na još jednu tajnu, ali unutra nije bilo pisama, novca ni nakita. Bile su samo stare članske kartice biblioteke, nekoliko potvrda i olovke naoštrene nožem.
Ramo je objasnio da je nakon škole radio kao šumski radnik, kasnije u pilani. Nije imao visoko obrazovanje, ali je cijelog života čitao. Knjige je posuđivao gdje god je radio. Kada je sedamdesetih u selu otvorena mala čitaonica, bio je među ljudima koji su vikendom pravili police i unosili knjige.
„Tvoja majka je otišla u grad, udala se, vratila se kasnije. Ja sam ostao ovdje. Ali kad god bih uzeo knjigu, sjetio bih se kako me je kao dječaka tjerala da istu rečenicu pročitam pet puta.“
Azemina je gledala fotografiju. „Zašto je bila pod krovom?“
Ramo je slegnuo ramenima. Prije više od trideset godina mijenjao je dio tavana. Imao je kutiju sa starim fotografijama, a jedna mu je ispala između dasaka. Mislio je da ju je izgubio prilikom selidbe stvari. Nije postojala namjerno skrivena poruka. Nije očekivao da će je iko pronaći.
Ta jednostavna činjenica Azemini se čak više svidjela od misterije koju je u početku zamišljala.
Ali fotografija je otvorila drugo pitanje. Ko su ostala djeca?
Azemina je fotografisala sliku telefonom i pokazala je svojoj tetki Zumri, jedinoj živoj Behijinoj sestri. Zumra je prepoznala Safeta i Ljubicu. Safet je umro prije nekoliko godina, ali njegova supruga još je živjela u Busovači. Ljubica se nakon udaje preselila u Hrvatsku. Za dječaka Jozu niko nije znao mnogo. Ipak, kroz nekoliko razgovora počela se slagati slika njihove male grupe.
Nije Behija sama „spasila“ petero djece od nepismenosti, kako su neki kasnije pretjerivali. Učiteljica je organizovala dodatnu pomoć, Behija je kao najbolja učenica pomagala, a djeca su pomagala jedno drugom.
Nekad bi Ramo čuvao Behijine koze dok ona piše zadaću. Safet bi zimi donosio drva za šupu. Ljubica je dijelila sveske jer je njen stric radio u gradu. Bila je to mala saradnja djece koja nisu imala mnogo.
Priča bi vjerovatno tu završila da nekoliko dana kasnije Azemina nije otišla u mjesnu biblioteku u Fojnici. Željela je napraviti kopiju fotografije za Ramu jer je original bio krhak.
Bibliotekarka Alma zainteresovala se za priču i pitala postoji li još materijala o nekadašnjoj seoskoj čitaonici. Ramo je imao članske kartice, ali Azemina nije željela ništa nositi bez njegovog pristanka. Kada ga je pitala, iznenadio ju je.
„Neka uzmu šta hoće.“
„Ramo, to su tvoje stvari.“
„Znam. Zato i mogu odlučiti.“
Bibliotekarka je došla naredne sedmice. Ramo joj je pokazao kartice i nekoliko starih fotografija. Tada je priznao nešto što ni Azemina nije znala: posljednjih petnaest godina jednom mjesečno je autobusom išao u Fojnicu i kupovao po jednu polovnu dječiju knjigu. Držao ih je u dvije kartonske kutije na tavanu.
„Za koga?“ pitala je Alma.
„Ni za koga posebno.“
Nekada je planirao napraviti malu policu za djecu u selu. Ali čitaonica se davno zatvorila, škola u zaseoku više nije radila, a djece je bilo sve manje. Knjige su ostale u kutijama jer nije znao gdje bi ih dao.
Azemina je odmah pomislila na obnovu neke prostorije, ali Ramo ju je zaustavio. „Nemojte zbog mene praviti muzej u selu gdje nema djece.“
Umjesto toga Alma je predložila mnogo praktičnije rješenje. U biblioteci je već postojao program razmjene knjiga s područnim školama. Ramine knjige, ako su očuvane i odgovarajuće, mogle bi se uključiti u taj fond. Neke su bile zastarjele ili oštećene i nisu korištene, ali više od šezdeset naslova bilo je sasvim dobro.
Ramo je pristao pod jednim uslovom.
„Bez ploče s mojim imenom.“
Azemina se nasmijala. „Zašto si toliko protiv svog imena?“
„Osamdeset godina sam ga nosio. Dosta.“
U međuvremenu su završili krov. Azemina je platila dio materijala, Ramo dio iz penzije, a općinska služba za pomoć starijim domaćinstvima odobrila je manju podršku nakon što je Azra, njegova rođaka, pomogla podnijeti zahtjev. Azemina nije dopustila da selo priča kako mu je sama napravila cijeli krov. „Ja sam našla gdje curi i dosađivala ljudima dok nisu došli“, govorila je.
Najneugodniji trenutak dogodio se ispred prodavnice. Dževad, jedan od muškaraca koji joj se ranije rugao, čuo je za fotografiju i odmah rekao: „Eto, znao sam da tu nešto ima. Sigurno je stari Ramo bio zaljubljen u tvoju mater.“
Azemina ga je pogledala.
„Nije.“
„Kako znaš?“
„Pitala sam čovjeka.“
„Pa neće ti priznati.“
Ramo je slučajno upravo tada izlazio iz prodavnice s hljebom. Čuo je posljednju rečenicu.
„Dževade“, rekao je, „kad sam imao jedanaest godina, bio sam zaljubljen samo u to da me Behija ne tjera čitati pred svima.“
Ljudi su prasnuli u smijeh. Čak se i Dževad nasmijao.
Ali Ramo je zatim postao ozbiljan.
„A kad ste se Azemini smijali što mi popravlja krov, jeste li tada znali nešto što ona nije?“
Niko nije odgovorio.
„Niste. Samo vam je bilo zanimljivo.“
Uzeo je kesu i otišao.
Te zime njegovo zdravlje se pogoršalo. Nije bilo dramatične posljednje tajne. Srce i pluća jednostavno više nisu radili kao nekada. Njegova rođaka Azra počela je dolaziti češće, uključena je kućna njega, a Azemina je nastavila svraćati, ali nije preuzela ulogu porodice ili medicinske sestre. Ramo je još mogao odlučivati o sebi i insistirao je da ostane u svojoj kući dok god je to sigurno.
Jednog februarskog jutra Azemina mu je donijela kopiju stare fotografije u novom okviru.
Ramo ju je stavio na policu.
„Original je tvoj“, rekao je.
„Zašto moj?“
„Tvoja majka je na njemu.“
„I ti si.“
„Ja imam kopiju.“
„I ja mogu imati kopiju.“
Raspravljali su nekoliko minuta dok Ramo nije odustao. Original je ostao kod njega.
Umro je mirno nekoliko mjeseci kasnije. Nakon sahrane njegova rođaka pronašla je fotografiju na polici i dala je Azemini. Ovaj put ju je uzela.
Ne zato što je vjerovala da joj je Ramo ostavio tajnu.
Nego zato što je na njoj prvi put vidjela svoju majku kao djevojčicu koja još nije bila ničija supruga, majka ili nana — samo mršava učenica s pletenicama koja je stajala među prijateljima i ozbiljno gledala u fotoaparat.
Godinu dana kasnije Azemina je otišla u područnu školu gdje su neke od Raminih knjiga završile. Na polici nije bilo njegovog imena. Djeca nisu znala ko ih je kupio. Jedan dječak sjedio je kraj prozora i čitao knjigu koju je Ramo vjerovatno nekada donio autobusom iz Fojnice.
Azemina nije ništa objašnjavala.
Samo se sjetila stare fotografije.
Jedna djevojčica je prije više od šezdeset godina pomogla dječaku da nauči bolje čitati. Taj dječak je postao starac koji je desetljećima kupovao knjige, iako nikada nije našao pravo mjesto za njih. A njegova komšinica se jednog dana popela na krov samo zato što nije htjela gledati kako kiša pada čovjeku u kuhinju.
Da krov nije procurio, fotografija možda nikada ne bi bila pronađena.
Ali Azemina nije vjerovala da je fotografija bila nagrada za njenu pomoć.
Bila je samo podsjetnik koliko malo znamo o ljudima pored kojih živimo.
Selo je Ramu godinama zvalo usamljenim čudakom. Azeminu su ismijavali jer mu je pomagala. Tek kada je jedna stara daska podignuta, otkrili su da čovjek kojeg su smatrali potpuno odvojenim od drugih zapravo cijeli život nosi tragove ljudi koji su mu nekada pomogli.
A Azemina je staru fotografiju stavila na zid svoje kuće.
Ne zbog tajne koja je bila skrivena ispod krova.
Nego zbog šestero djece na njoj koja još nisu mogla znati koliko dugo jedan mali čin pomoći može ostati živ.
KRAJ