Kad je četrdesettrogodišnji Hamza Kadić te večeri dotaknuo čelo svoje devetogodišnje kćeri Lejle, znao je da više ne mogu čekati jutro. Djevojčica je već dva dana imala temperaturu, ali je posljednjih nekoliko sati počela teško disati i jedva držati oči otvorenima. Njihova kuća stajala je gotovo četiri kilometra iznad najbližeg sela, na kraju uske planinske ceste koju je mećava zatrpala još poslijepodne.
Telefonski signal nestao je s prvim jačim naletima vjetra, a automobil nije mogao prijeći ni deset metara od dvorišta. Hamzina supruga Amina bila je u Njemačkoj kod starijeg sina koji je imao operaciju, pa je otac ostao sam s Lejlom. U kući je imao lijek protiv temperature, ali ništa što bi joj pomoglo pri sve težem disanju. Prije nego što je signal potpuno nestao, uspio je kratko razgovarati s medicinskim tehničarem iz ambulante.
Rekao mu je da djevojčicu, ako se stanje pogorša, mora što prije dovesti do mjesta gdje joj se može pružiti pomoć. Hamza je pogledao kroz prozor prema snijegu koji je gutao ogradu i šupu. Znao je koliko je opasno krenuti. Ali još je više znao koliko bi bilo opasno ostati.
Omotao je Lejlu u dvije deke, obukao joj debeli kaput i vunenu kapu, a zatim je stavio na leđa i učvrstio širokim šalom preko svojih prsa. U ruksak je ubacio termosicu toplog čaja, baterijsku lampu, nekoliko komada kruha i njezine dokumente. Na kuhinjskom stolu ostavio je kratku poruku za slučaj da netko dođe: „Krenuli smo prema selu. Lejla je loše.“
Nije znao hoće li je itko pročitati te noći. Prvih nekoliko stotina metara još je mogao pratiti ogradu i rub stare ceste. Vjetar mu je stalno nanosio snijeg u lice, ali Lejlina težina nije mu još predstavljala problem. Govorio joj je da ostane budna, pitao je što će prvo napraviti kada stignu u selo i obećavao da će joj, čim ozdravi, kupiti onu crvenu zimsku jaknu koju je gledala u trgovini. Lejla bi ponekad nešto promrmljala, ali glas joj je postajao sve tiši.
Nakon prvog kilometra Hamza je već bio iscrpljen. Snijeg mu je na mjestima dosezao gotovo do koljena, a na otvorenim dijelovima ceste propadao bi još dublje. Zastao je ispod velikog bora i spustio Lejlu samo toliko da joj provjeri lice. Bila je blijeda, usne su joj bile suhe, a disanje prebrzo.
Dao joj je nekoliko gutljaja čaja. „Babo, hladno mi je“, rekla je. Hamza joj je odgovorio da će uskoro biti kod peći u selu, iako nije imao pojma koliko im još treba. Kada ju je ponovno podigao, osjetio je oštru bol u leđima. Ignorirao ju je. Nije imao drugu mogućnost. Nastavio je.
Problem je bio što se cesta nakon nekog vremena potpuno izgubila. Sve što je poznavao bilo je prekriveno istom bijelom površinom. Kamena ograda, jarak, tragovi traktora, čak i nekoliko većih stijena nestali su pod snijegom. Hamza je pokušavao držati pravac prema svjetlima sela, ali njih zbog mećave nije mogao vidjeti.
Nakon još dvadesetak minuta shvatio je da je skrenuo previše udesno. Pred njim se pojavila skupina stabala koja nije trebala biti uz cestu. Okrenuo se i pokušao vratiti vlastitim tragovima, ali vjetar ih je već brisao. Prvi put osjetio je pravi strah. Ne zato što je on izgubljen, nego zato što mu je na leđima dijete koje nema snage čekati da on pronađe put.
„Lejla, pričaj sa mnom“, govorio je. „Sjećaš se kad si sakrila mačku u ormar pa je mati cijeli dan tražila?“ Djevojčica se slabo nasmijala. To mu je dalo snage za još nekoliko stotina metara. Zatim je pao. Noga mu je propala u skriveni jarak i koljeno mu se savilo pod čudnim kutom. U posljednjem trenutku okrenuo se na bok kako ne bi pao na Lejlu.
Bol mu je prošla cijelom nogom. Nekoliko minuta nije mogao ustati. Djevojčica je otvorila oči i pitala je li dobro. „Jesam“, slagao je. Pokušao je stati. Koljeno ga je držalo, ali svaki korak bolio je kao da mu netko zabija nož ispod čašice. Sada više nije mogao hodati normalno. Uzeo je debelu granu kao štap i nastavio šepajući.
Nije znao koliko je vremena prošlo kada je shvatio da više ne može nositi Lejlu na leđima. Ruke su mu drhtale, noga popuštala, a disanje mu je bilo toliko teško da je osjećao okus krvi u ustima. Pronašao je udubinu uz stari panj i sjeo, držeći kćer u naručju. Mećava je oko njih stvarala zavjesu kroz koju se nije vidjelo više od desetak metara.
Hamza je pokušao uključiti telefon. Nije bilo signala, a baterija je bila na osam posto. Podigao ga je što više iznad glave. Ništa. U tom trenutku prvi put mu je kroz glavu prošla misao da možda neće stići. Pogledao je Lejlu i osjetio užas koji ga je gotovo paralizirao. Nije si mogao dopustiti da ostane sjediti. Pokušao je ponovno ustati. Napravio je tri koraka i pao na koljeno.
Tada je u snijegu ugledao trag.
Otisak čizme.
Nalazio se možda dva metra ispred njega.
Hamza je bio siguran da ga nekoliko minuta ranije nije bilo. Kada je sjeo uz panj, cijela površina pred njim bila je potpuno bijela. Sada je ondje stajao jasan otisak velike čizme, dubok i svjež. Pogledao je dalje. Još jedan. Pa treći.
Tragovi su vodili kroz mećavu prema šumi.
Hamza je prvo pomislio da ih je ranije previdio. Zatim je primijetio nešto još čudnije. Rubovi otisaka nisu bili zatrpani snijegom. Netko je prošao ondje prije nekoliko minuta.
Počeo je vikati.
„Hej! Ima li koga!“
Odgovora nije bilo.
Ali tragovi su bili stvarni.
Hamza je podigao Lejlu i krenuo za njima. Nije znao je li to pametna odluka. Tragovi nisu vodili prema smjeru u kojem je mislio da je selo. Vodili su dijagonalno prema šumi. Međutim, bio je potpuno izgubljen, a osoba koja je napravila tragove morala je biti blizu. Svakih nekoliko koraka zastao bi i dozivao. Nakon stotinjak metara tragovi su skrenuli između dva bora. Ondje je vjetar bio slabiji. Hamza je ugledao još nešto: tanak trag dima.
Nekoliko desetaka metara dalje stajala je mala drvena kućica.
Nikada je prije nije vidio.
Vrata su bila otvorena.
Hamza je posljednjom snagom stigao do njih i ušao. Unutra je gorjela mala peć. Pokraj nje je sjedio muškarac od možda sedamdeset godina, sijede brade, u starom vojničkom kaputu. Čim je vidio dijete u Hamzinim rukama, ustao je. „Stavi je ovdje“, rekao je i skinuo vlastitu deku s kreveta. Hamza nije ni stigao pitati tko je. Spustio je Lejlu pokraj peći i rekao da teško diše. Starac joj je dotaknuo čelo, zatim iz male torbe izvadio stari telefon i rekao: „Ovdje gore nekad uhvati signal.“ Popeo se nekoliko stepenica na tavan i nakon nekoliko pokušaja uspio dobiti nekoga.
Zvao se Mehmed.
Nekada je bio šumar. Kućica je bila stari lovački objekt koji je godinama održavao i koristio povremeno tijekom zime. Toga dana izašao je provjeriti nekoliko hranilišta za divljač i mećava ga je natjerala da ostane. Upravo je nekoliko minuta prije Hamzina dolaska izašao po drva. Tragovi koje je Hamza ugledao bili su njegovi.
„Da nisam izašao baš tada…“ počeo je Hamza.
Mehmed ga je prekinuo. „Nemoj sada o tome. Prvo dijete.“
Preko telefona su uspjeli dobiti jednog čovjeka u selu koji je imao vezu s lokalnim vatrogascima. Mehmed je dobro znao položaj kućice i objasnio im kako doći. Problem je bio što su spasitelji još bili kilometrima daleko i morali su se probijati kroz snijeg. Do tada su morali održati Lejlu toplom i budnom. Mehmed je imao nešto hrane, toplu vodu i nekoliko suhih deka. Hamza je sjedio kraj kćeri držeći je za ruku. Sada kada više nije morao hodati, počeo je osjećati koliko je i sam iscrpljen. Koljeno mu je oticalo. Mehmed ga je pogledao i rekao da se makne od vrata i sjedne. „Ako se ti srušiš, nećeš joj pomoći.“
Prošla su gotovo dva sata prije nego što su čuli motor. Vatrogasci su uspjeli doći motornim sanjkama do dijela puta, a posljednjih nekoliko stotina metara prešli su pješice. S njima je bio medicinski tehničar. Pregledao je Lejlu, dao joj kisik iz male prijenosne boce i rekao da moraju što prije prema ambulanti. Hamza je pokušao ići s njima, ali koljeno ga više nije držalo. Dvojica muškaraca pomogla su mu na druge sanjke.
Dok su izlazili, Hamza se okrenuo prema Mehmedu.
„Dođi s nama.“
Starac je odmahnuo glavom. „Ja sam dobro.“
„Ali…“
„Idi s djetetom.“
Hamza mu je pokušao zahvaliti, ali nije pronašao riječi. Mehmed je samo podigao ruku.
Lejla je stigla u bolnicu nekoliko sati kasnije. Imala je ozbiljnu upalu pluća koja je izazvala otežano disanje, ali liječnici su rekli da je stigla na vrijeme. Zadržali su je nekoliko dana. Hamzino koljeno bilo je teško istegnuto, ali nije bilo prijeloma. Kada je Amina stigla iz Njemačke i vidjela kćer u bolničkom krevetu, prvo ju je zagrlila, a zatim se okrenula prema mužu i pitala kako je uopće uspio doći do pomoći.
Hamza joj je ispričao o tragovima.
Amina je odmah rekla da moraju pronaći Mehmeda i zahvaliti mu.
Nekoliko dana poslije, kada se vrijeme potpuno smirilo, Hamza, još uvijek sa štakom, otišao je s dvojicom susjeda prema šumarskoj kućici. Mehmeda nije bilo. Vrata su bila zaključana.
Pronašli su starog lugara iz susjednog sela i pitali ga tko koristi tu kućicu. Čovjek je rekao da ju je godinama koristio Mehmed Šabić, umirovljeni šumar, ali da ga rijetko viđa.
„Gdje živi?“ pitao je Hamza.
Lugarevo lice postalo je čudno.
„Mehmed?“
„Da.“
„Umro je prije gotovo godinu dana.“
Hamza je pomislio da nije dobro čuo.
Opisao je čovjeka: sijeda brada, stari vojnički kaput, šepanje na lijevu nogu.
Lugarevo lice potpuno se promijenilo.
„To je on.“
Nitko nije govorio nekoliko trenutaka.
Hamza nije bio čovjek koji je lako vjerovao u neobjašnjive stvari. Prvo je pomislio da postoji drugi čovjek istog imena, rođak, netko tko koristi kućicu. Tražili su dalje. Mehmed je doista umro prethodnog proljeća. Pokopan je u selu udaljenom dvadesetak kilometara. Nije imao djece. Njegov nećak držao je ključ kućice i tvrdio da nitko nije imao dopuštenje boraviti ondje.
„Ali unutra je gorjela peć“, rekao je Hamza.
Nećak je odmahnuo glavom.
„Nisam bio tamo od jeseni.“
Otključali su kućicu.
Unutra je sve izgledalo gotovo isto kao one noći, osim jedne stvari.
Na stolu je ležala mala metalna šalica iz koje je Hamza pio čaj.
Pokraj nje su bile dvije suhe cjepanice.
Peć je bila hladna.
Hamza nije znao što da misli.
Tada je Mehmedov nećak na zidu pokazao staru fotografiju. Na njoj je stajao isti čovjek kojeg je Hamza vidio.
„Stric je imao jednu čudnu naviku“, rekao je. „Zimi bi uvijek ostavljao drva i šibice ovdje. Govorio je da čovjek nikad ne zna tko će zalutati.“
Hamza nije ispričao svima u selu ono što je doživio. Znao je da će neki reći da je bio iscrpljen, dezorijentiran i da je pobrkao čovjeka s nekim drugim. Drugi će napraviti priču o duhu šumara koji je došao spasiti dijete. Hamza nije znao koja je verzija istinita. Znao je samo nekoliko stvari koje nije mogao objasniti: tragovi kojih nekoliko minuta ranije nije bilo, dim iz kućice, vatra, čovjek koji je razgovarao s njim i telefon kojim je pozvao pomoć.
Lokalni vatrogasac koji je primio poziv kasnije mu je rekao još nešto. Poziv doista nije došao s Hamzina telefona. Došao je sa starog broja registriranog na ime Mehmeda Šabića. Broj je nakon njegove smrti trebao biti ugašen.
Hamza više nikada nije pokušavao pronaći logično objašnjenje po svaku cijenu.
Kada se Lejla oporavila, odveo ju je do Mehmedova groba. Djevojčica nije razumjela cijelu priču. Znala je samo da ju je neki čovjek pustio u toplu kuću dok je bila bolesna. Ponijela je malu drvenu figuricu jelena koju je sama obojila i položila je pokraj groba.
„Je li on znao mene?“ pitala je.
Hamza je odgovorio: „Mislim da nije.“
„Onda zašto nam je pomogao?“
Otac je dugo gledao snijeg oko groba.
„Možda zato što nije morao znati tko smo.“
Nakon te zime Hamza je sa seljanima obnovio staru šumarsku kućicu. Dogovorili su s Mehmedovim nećakom da ostane otvorena kao sklonište tijekom zime. Unutra su držali drva, deke, vodu, svijeće, prvu pomoć i malu radio-stanicu. Na vrata su stavili jednostavan natpis: „Ako si izgubljen, uđi.“
Nitko nije stavio Mehmedovo ime.
Hamza je rekao da bi starcu to vjerojatno smetalo.
Godinama kasnije Lejla je kao odrasla žena još uvijek čuvala fotografiju male kućice u snijegu. Ocu je jednom rekla da možda nikada neće znati je li ono što je vidio te noći bio stvarno Mehmed, neki drugi čovjek ili nešto što umoran i preplašen um može stvoriti kada više nema snage.
Hamza joj je odgovorio da mu više nije važno.
„Znam samo da sam sjeo u snijeg misleći da više ne mogu napraviti nijedan korak. Onda su se pojavili tragovi.“
U njegovu sjećanju upravo je to ostalo najvažnije.
Ne pitanje kome su pripadali.
Nego činjenica da su se pojavili onda kada je prestao vjerovati da postoji put dalje.
Jer te noći Hamza nije tražio čudo. Tražio je samo nekoga tko će mu pomoći spasiti dijete. U bijeloj praznini ugledao je otiske, krenuo za njima i pronašao vatru, telefon i čovjeka koji prema svemu što je kasnije saznao više nije trebao biti ondje.
Neki u selu vjerovali su da je Mehmed još jednom prošao svojom šumom.
Drugi su govorili da za sve mora postojati jednostavno objašnjenje.
Hamza nikada nije raspravljao.
Samo bi rekao da je u najgoroj noći svog života slijedio tragove koji nekoliko minuta ranije nisu postojali.
I da je njegova kći danas živa.
Njemu je to bilo dovoljno.
KRAJ