Kada je Haris Hadžić tog hladnog februarskog jutra podigao metalnu roletnu svoje male pekare u predgrađu Tuzle, znao je da možda posljednji put otvara vrata. Na stolu iza kase ležale su tri neplaćene fakture za brašno, opomena za struju i pismo banke u kojem je stajalo da kasni s ratama kredita kojim je prije četiri godine obnovio peć i kupio novu miješalicu za tijesto.
Nekada je njegova pekara „Kod Harisa“ mirisom vrućih kifli budila cijelu ulicu. Radnici iz obližnje fabrike dolazili su prije prve smjene, učenici kupovali burek za veliki odmor, a subotom se pred vratima čekalo na somune. Onda je fabrika smanjila broj radnika, otvorila su se dva velika marketa sa vlastitim pekarama, cijene brašna i struje porasle, a mušterije počele brojati svaku marku.
Haris je prvo otpustio pomoćnika, zatim prestao sebi isplaćivati platu, a posljednjih mjeseci njegova supruga Mirsada krišom je uzimala novac iz kućne ušteđevine da plate račune. Tog jutra u kasi je imao manje od pedeset maraka, a dobavljač mu je jasno rekao: „Bez starog duga nema novog brašna.“
Pred zatvaranje ostala je samo jedna kifla. Bila je malo prepečena i Haris ju je namjeravao ponijeti kući. Tada je primijetio dječaka kako već nekoliko minuta stoji ispred izloga. Imao je možda jedanaest godina, preveliku jaknu, mokre patike i školski ruksak čiji je rajsferšlus bio vezan komadom žice.
Dječak je ušao tek kada ga je Haris pozvao. Iz džepa je izvadio nekoliko sitnih kovanica i pitao: „Čiko, koliko košta ova kifla?“ Haris je pogledao novac u njegovom dlanu. Nije bilo dovoljno ni za pola cijene. „Koliko imaš?“ pitao je.
Dječak je spustio pogled. „Trideset feninga.“ Haris je uzeo kiflu, stavio je u papirnu kesu i pružio mu. „Danas je trideset.“ Dječak nije odmah uzeo. „Ali na tabli piše više.“ Haris se nasmijao. „Tabla ne zna da je zadnja.“ Dječak je pojeo kiflu gotovo prije nego što je stigao do vrata.
Sljedećeg dana pojavio se ponovo, ali nije tražio hranu. Donio je malu plastičnu kesu u kojoj su bila dva jajeta. „Mama kaže da vam dam ovo za jučer.“ Haris ih nije želio uzeti, ali dječak je insistirao.
Zvao se Nermin. Živio je s majkom nekoliko ulica dalje. Otac ih je napustio, majka je povremeno čistila stanove i stepeništa, a bilo je dana kada su u kući imali samo krompir i hljeb. Nermin je svako jutro pješačio skoro četiri kilometra do škole kako bi sačuvao novac za autobus. Haris je od tog dana počeo namjerno ostavljati jednu kiflu, komad bureka ili pecivo pred kraj smjene.
Nikada nije govorio da je besplatno. „Ovo se ionako neće prodati“, lagao bi. Nermin je zauzvrat poslije škole čistio snijeg ispred pekare, slagao prazne gajbe ili donosio drva iz podruma. Obojica su se pretvarala da je riječ o poštenoj trgovini.
Mirsada je jednog dana vidjela kako muž stavlja dvije kifle u Nerminov ruksak. „Haris, mi nemamo za sebe“, rekla mu je kasnije. Nije bila ljuta na dječaka. Bila je uplašena. Tog jutra dobili su obavijest da imaju manje od mjesec dana da podmire dio dugovanja banci.
Haris je sjeo na vreću brašna i rekao: „Znam.“ „Onda zašto daješ?“ „Zato što dvije kifle neće spasiti pekaru.“ Mirsada je odgovorila: „Ali ni nama više ništa nije sitno.“ Haris je dugo šutio, pa rekao:
„Ako zatvorim vrata kao čovjek koji nije mogao dati gladnom djetetu komad hljeba, onda nisam spasio ništa ni ako vratim dug.“ Mirsada nije odgovorila. Sutradan je upravo ona Nerminu spakovala sendvič.
Pekara ipak nije propala tog proljeća. Haris je prodao svoj stari automobil, dogovorio s bankom produženje otplate i počeo ustajati još ranije kako bi sam radio posao dvojice ljudi. Mirsada je pravila kolače po narudžbi, a nekoliko starih mušterija, kada su čule da je pekara pred zatvaranjem, počele su ponovo dolaziti. Nije to bilo čudesno spašavanje. Dugovi nisu nestali preko noći.
Haris i Mirsada su skoro četiri godine vraćali ono što su dugovali. Bilo je mjeseci kada nisu znali hoće li dočekati sljedeći. Ali metalna roletna se svakog jutra ponovo podizala. Nermin je u međuvremenu završavao osnovnu školu i postajao sve rjeđi gost jer se njegova majka preselila na drugi kraj grada gdje je pronašla stalniji posao.
Prije nego što su otišli, Nermin je došao da se pozdravi. Bio je tada četrnaestogodišnjak, visok i mršav. Donio je Harisu malu svesku. Na prvoj stranici napisao je: „Za sve kifle koje ću jednog dana platiti.“ Ispod je vodio račun koliko je, prema njegovom sjećanju, hrane dobio tokom tih godina. Haris se počeo smijati. „Ti nisi normalan.“ „Vratit ću.“ „Nećeš.“ „Hoću.“
Haris je zatvorio svesku i vratio mu je. „Ako jednog dana budeš imao dovoljno, nemoj meni vraćati. Daj nekom drugom ko nema.“ Nermin je ozbiljno klimnuo, kao da potpisuju ugovor. Zatim je otišao. Nekoliko godina Haris je povremeno čuo nešto o njemu. Završio je srednju tehničku školu s odličnim uspjehom, dobio stipendiju i otišao studirati elektrotehniku. Poslije toga vijesti su prestale.
Prošlo je osamnaest godina od one posljednje kifle. Haris je sada imao sijedu kosu, bolna leđa i pekaru koja je izgledala gotovo isto. Posao se stabilizirao, ali nije donosio veliko bogatstvo. Sin Mirza nije želio preuzeti pekaru; radio je kao automehaničar. Kćerka Selma živjela je u Sarajevu.
Haris je počeo razmišljati o prodaji lokala jer više nije mogao ustajati u tri ujutro. Nova peć koju je nekada kupio na kredit već je bila stara, frižideri su tražili popravke, a za ozbiljnu modernizaciju trebalo je više novca nego što je bio spreman ponovo zadužiti. „Još godinu“, govorio bi Mirsadi. „Onda zatvaramo.“ Ona je znala da isto govori već tri godine.
Jednog septembarskog jutra pred pekarom se zaustavio tamni automobil sa njemačkim tablicama. Na vratima je bio diskretan znak kompanije iz Stuttgarta. Iz automobila su izašla dvojica muškaraca u odijelima i jedan mlađi čovjek koji je govorio njemački. Haris ih je kroz izlog gledao i pomislio da su pogriješili adresu.
Prvi muškarac ušao je, pogledao staru drvenu policu, peć iza zida i fotografiju Harisovog pokojnog oca koja je još visjela pored kase. Zatim je rekao na bosanskom: „Je li kifla još uvijek trideset feninga kad je posljednja?“ Haris je ostao potpuno nepomičan. Čovjek se nasmijao. „Čiko Harise, ja sam Nermin.“
Haris ga nije odmah prepoznao. Pred njim više nije stajao mršavi dječak u mokrim patikama. Nermin je imao skoro trideset godina, uredno odijelo i onu istu malu brazdu iznad obrve koju je kao dječak dobio padom s bicikla. Haris je izašao iza kase i zagrlio ga. Mirsada je, kada je čula ime, istrčala iz stražnje prostorije brišući ruke o kecelju.
Nermin im je objasnio da nakon studija nije odmah otišao u Njemačku. Prvo je radio u Sarajevu, zatim dobio posao u jednoj njemačkoj kompaniji koja proizvodi industrijske sisteme za automatizaciju. Počeo je kao inženjer, kasnije vodio tim, a posljednjih nekoliko godina bio zadužen za razvoj projekata u jugoistočnoj Evropi. Muškarci s njim bili su kolege. Nisu došli slučajno.
Kompanija je planirala otvoriti manji razvojni i servisni centar u Bosni i tražila lokalne dobavljače za prehranu zaposlenih i budući program stručnog osposobljavanja. Nermin je predložio da dio njihove društvene inicijative bude usmjeren na male porodične firme i obuku mladih.
Kada je dobio priliku birati mjesto za prvi pilot-projekat, sjetio se pekare. „Ne razumijem“, rekao je Haris. „Šta jedna njemačka industrijska firma hoće od moje kifle?“ Nermin se nasmijao. „Ne trebaju njima samo kifle. Treba im partner za projekat koji sam predložio. A meni treba neko kome vjerujem da zna šta znači dati čovjeku priliku.“
Nermin nije došao s koferom novca niti je kompanija namjeravala jednostavno pokloniti Harisu bogatstvo. To mu je bilo važno odmah objasniti. Projekat je predviđao ugovor za svakodnevnu isporuku doručka budućem centru, ali i finansiranje modernizacije opreme pod uslovom da pekara zaposli i obuči nekoliko mladih ljudi iz porodica slabijeg imovinskog stanja.
Kompanija bi pokrila dio nove peći, energetski efikasne opreme i stručne obuke, dok bi Haris morao nastaviti voditi posao najmanje nekoliko godina ili pronaći osobu koja će ga preuzeti. „Znači nije poklon?“ pitao je Haris. „Nije.“ „Dobro“, rekao je starac. „Poklona sam se uvijek malo bojao.“ Nermin se nasmijao. „Znam. Zato sam i napravio ovako.“
Haris ipak nije odmah pristao. Te večeri je s Mirsadom i djecom pregledao dokumente. Nakon iskustva s kreditom prije mnogo godina nije želio potpisati ništa što ne razumije. Sin Mirza je nekoliko puta pročitao ugovor. Kćerka Selma zamolila je poznanika pravnika da provjeri uslove.
Haris je posebno pitao šta se dešava ako kompanija za dvije godine napusti projekat. Nermin je strpljivo odgovorio na svako pitanje. „Dobro si naučio“, rekao mu je. Haris je odmahnuo glavom. „Jednom kad četiri godine vraćaš peć, naučiš čitati sitna slova.“ Tek kada su bili sigurni da nema skrivenih obaveza koje bi ih mogle uništiti, pristali su.
Nova oprema stigla je nekoliko mjeseci kasnije. Haris je prvi put nakon mnogo godina gledao kako iz pekare iznose staru peć oko koje je proveo pola života. Dodirnuo ju je prije nego što su je odvezli. Mirsada ga je zadirkivala: „Hoćeš li je poljubiti?“ „Nemoj se smijati. Ova je othranila djecu.“ Nova peć trošila je manje energije i mogla peći mnogo više.
Pekara je dobila i novu miješalicu, rashladni sistem i mali prostor za obuku. Haris je zaposlio troje mladih. Jedan od njih bio je sedamnaestogodišnji Alen, koji je živio samo s majkom i razmišljao da napusti školu kako bi radio bilo šta. Haris ga je prvog dana pitao je li gladan. Mladić je zbunjeno rekao da nije. „Dobro“, odgovorio je Haris. „Onda možemo početi.“
Tek nekoliko mjeseci kasnije Nermin je Harisu ispričao šta mu je ona kifla zaista značila. Tog dana prije osamnaest godina nije jeo od prethodne večeri. Majka je u kući imala dovoljno hrane samo za mlađu sestru i rekla mu da će nešto kupiti poslije posla. Posla tog dana nije bilo. Nermin je imao trideset feninga koje je čuvao za kopiranje školskih materijala. Kada je stao pred pekaru, nije planirao prositi.
Htio je pitati postoji li nešto staro što može kupiti za taj novac. „Kad ste mi dali kiflu, nije najvažnije bilo što sam jeo“, rekao je. „Najvažnije je bilo što niste napravili da se osjećam kao prosjak. Rekli ste da danas košta trideset feninga.“ Haris je spustio pogled. Tog detalja se gotovo nije ni sjećao.
Nermin je zatim iz torbe izvadio nešto što je čuvao svih tih godina. Bila je to mala sveska. Ona ista koju je kao četrnaestogodišnjak donio Harisu. Stranice su bile požutjele. Na njima je još stajao dječački račun: kifla, burek, jogurt, sendvič. Pored posljednjeg zapisa, mnogo kasnije drugim rukopisom, napisao je:
„Dug se ne vraća istom čovjeku.“ Haris je dugo držao svesku. „Rekao sam ti da mi ne vraćaš.“ „Nisam“, odgovorio je Nermin. „Zbog vas sam godinama imao jedno pravilo. Kad god mogu nekome pomoći da nastavi školu ili dobije posao, uradim to tako da ne mora osjećati da moli.“
Pokazalo se da pekara nije bila prvi takav slučaj. Nermin je u Njemačkoj zajedno s nekoliko kolega već finansirao stipendije za učenike tehničkih škola. Pomagao je bez velike reklame. Kada ga je Haris pitao koliko je ljudi dobilo pomoć, Nermin nije znao tačan broj.
„Onda vodi loše knjige“, našalio se Haris. „Morat ću od vas učiti.“ Haris je pokazao prema staroj kasi. „Od mene možeš naučiti kako skoro bankrotirati tri puta.“ Obojica su se smijala.
Najveće iznenađenje dogodilo se godinu kasnije. Posao sa njemačkom kompanijom pokazao se stabilnim, ali još važnije, nova oprema omogućila je pekari da radi za nekoliko škola i lokalnih firmi. Haris više nije morao ustajati svako jutro u tri. Alen, mladić kojeg je zaposlio prvog dana projekta, pokazao se izuzetno talentovanim. Učio je brzo, znao s ljudima i volio posao.
Kada je Haris počeo ozbiljno govoriti o penziji, Alen ga je pitao može li jednog dana preuzeti pekaru. „Čime ćeš je kupiti?“ pitao je Haris. „Nemam još“, odgovorio je iskreno. „Onda prvo nauči napraviti hljeb koji ljudi hoće kupiti. O novcu ćemo poslije.“
Tri godine kasnije Haris je napravio dogovor s Alenom po kojem je mladić postepeno preuzimao udio u poslu iz dobiti koju sam pomogne stvoriti. Nije mu poklonio pekaru, ali nije ni tražio iznos koji nikada ne bi mogao skupiti. „Neko je meni dao vremena kad sam bio pred bankrotom“, rekao je Mirsadi.
„Neko je Nerminu dao kiflu. Možda ovom treba samo nekoliko godina da postane svoj čovjek.“ Mirsada ga je podsjetila: „Taj neko koji je tebi dao vremena bila je banka i naplatila je kamatu.“ Haris se počeo smijati. „Dobro, nemoj kvariti priču.“
Kada se konačno penzionisao, Nermin je ponovo došao iz Njemačke. Ovoga puta bez kolega i službenog automobila. Sjeo je za isti sto kraj prozora gdje je nekada kao dječak jeo kifle. Alen mu je donio doručak.
Haris je sjedio preko puta njega bez kecelje prvi put usred radnog dana. „Čudno mi je“, rekao je. „Četrdeset godina gledam peć, sad gledam ovog malog kako radi.“ Nermin ga je pitao je li mu žao što nije prodao lokal ranije. Haris je pogledao red mušterija. „Da sam zatvorio kad sam planirao, možda bi bilo lakše. Ali onda ne bih vidio ovo.“
Na zidu pekare nije visjela fotografija Nermina niti logo njemačke kompanije. Haris nije želio da mjesto postane spomenik jednoj dobroj priči. Ipak, pored kase stajao je mali drveni okvir. U njemu nije bila fotografija nego starih trideset feninga i kratka rečenica:
„Ako nekome danas nedostaje malo, nemoj odmah misliti da će mu nedostajati cijeli život.“ Niko osim porodice i Nermina nije znao zašto baš trideset feninga.
Godinama kasnije Nermin je doveo vlastitog sina u pekaru. Dječak je imao približno onoliko godina koliko je Nermin imao kada je prvi put stao pred Harisov izlog. Kupili su dvije kifle.
Kada je dječak izvadio novac, Haris, sada već duboko u penziji, slučajno je tog dana sjedio pred pekarom. Nermin mu je prišao i predstavio sina. Haris ga je pogledao, zatim Nermina i rekao: „Ovom naplati punu cijenu. Otac mu može platiti.“ Nermin se počeo smijati toliko glasno da su se ljudi okretali.
Prije odlaska prišao je Harisu i rekao: „Znate li šta je najčudnije? Vi se vjerovatno tog dana ne biste ni sjećali da se ja nisam vratio.“ Haris je klimnuo. „Vjerovatno.“ „Meni je bio jedan od najvažnijih dana djetinjstva.“
Starac je dugo šutio, pa odgovorio: „Eto vidiš zašto čovjek treba paziti kako se ponaša kad misli da radi nešto sitno. Njemu je sitno. Drugome možda nije.“
Automobil njemačke kompanije koji se osamnaest godina kasnije zaustavio pred pekarom nije donio Harisu čudesni ček niti mu preko noći izbrisao sve godine borbe. Donio je nešto što mu je više odgovaralo:
posao, novu opremu i priliku da njegova mala pekara nastavi živjeti kada njegova leđa više ne budu mogla nositi vreće brašna. Nermin mu nije vratio cijenu kifle. Uradio je upravo ono što mu je Haris davno rekao — dug je proslijedio dalje.
A Haris je pred kraj života često govorio da je najvažniju poslovnu odluku donio baš onog dana kada je bio gotovo bankrotirao.
Nije kupio novu peć.
Nije podigao kredit.
Nije pronašao bogatog investitora.
Samo je pogledao posljednju kiflu koju je mogao odnijeti kući i gladnog dječaka koji nije imao dovoljno novca.
Izabrao je dječaka.
Osamnaest godina kasnije shvatio je da dobrota nema garantovanu kamatu, rok dospijeća niti ugovor koji obećava povrat.
Ali ponekad se vrati na način koji nijedna banka ne može izračunati.
I zato je Haris, kada bi ga neko pitao koliko je vrijedila ona posljednja kifla, uvijek odgovarao isto:
„Trideset feninga tog dana. Sve ostalo došlo je mnogo kasnije.“
KRAJ