Kada bi se Mehmed Kovačević svake posljednje nedjelje u mjesecu zatvorio u malu sobu svoje kuće kod Travnika, stavio naočale i izvadio plavu svesku iz zaključane ladice, njegova porodica već je znala šta slijedi. Na sto bi stavio račune, olovku i stari kalkulator, pa zapisivao gotovo svaku marku koju je potrošio.
Kasnije, kada je počeo raditi u Njemačkoj, pored maraka pojavili su se euri. Njegova supruga Fatima govorila je da ne razumije kako čovjek koji nije bogat može voditi knjige kao velika firma.
Sin Adnan bi se smijao kada bi vidio oca da zapisuje dva eura za kafu, a kćerka Amela jednom mu je za rođendan kupila novu svesku i na koricama napisala: „Ministarstvo finansija porodice Kovačević.“ Mehmed se smijao zajedno s njima. Nikada se nije ljutio.
Samo bi zatvorio svesku i rekao: „Smijte se vi. Jednog dana ću vam pokazati šta se može kupiti sitnim novcem.“ Svi su mislili da govori o ušteđevini. Niko nije slutio da je trideset godina zapisivao nešto mnogo veće.
Mehmed je u Njemačku prvi put otišao početkom devedesetih. Nije imao mnogo. U koferu nekoliko košulja, radne pantalone, fotografiju porodice i adresu rođaka u Nürnbergu kod kojeg je mogao prespavati nekoliko sedmica.
Prvi posao dobio je u metaloprerađivačkoj firmi. Radio je smjene koje drugi nisu željeli, a prvih godina gotovo svaki višak novca slao je Fatimi u Bosnu. Kada su se prilike smirile, mogao je dovesti porodicu, ali Fatima nije željela napustiti roditelje i kuću koju su tek obnovili. Dogovorili su da Mehmed još nekoliko godina radi vani, uštedi dovoljno i vrati se.
Nekoliko godina pretvorilo se u deset, deset u dvadeset, a onda su odjednom govorili o njegovoj penziji. Za sve to vrijeme plava sveska putovala je između Njemačke i Bosne.
Porodica je znala da Mehmed štedi, ali nikada nije izgledao kao čovjek koji ima mnogo novca. Vozio je stare automobile. Radnu jaknu nosio bi dok se rukavi gotovo ne raspadnu. Kada bi Adnan predložio da kupi noviji telefon, Mehmed bi pokazao svoj stari i rekao:
„Ovaj još zove.“ Kada bi Amela rekla da bi nakon toliko godina rada mogao otići na more u bolji hotel, odgovarao bi: „More je isto i iz jeftine sobe.“ Djeci je takva štedljivost ponekad išla na živce.
Posebno kada su odrasli i počeli dobro zarađivati. „Babo, nećeš novac ponijeti sa sobom“, rekao mu je jednom Adnan. Mehmed je mirno odgovorio: „Znam. Zato ga i ne čuvam za sebe.“ Adnan je mislio da govori o njima.
U svesci nije bilo samo koliko je Mehmed zaradio i potrošio. Postojale su kolone koje niko iz porodice nikada nije detaljno pregledao. Na jednoj stranici stajalo bi: „50 DM — S.“ Na drugoj: „100 DM — parcela 3.“ Kasnije su se pojavljivali zapisi poput „75 € — knjige“, „120 € — krov“, „200 € — zemlja“, „40 € — lijekovi“.
Fatima bi ponekad pitala šta znače slova i brojevi, a Mehmed bi odgovarao: „Moje računice.“ Pošto nikada nije skrivao platu niti uskraćivao porodici ono što je potrebno, nije insistirala. Vjerovala mu je.
Jedino bi se naljutila kada bi tri prodavnice obišao zbog razlike od nekoliko maraka. „Potrošit ćeš više goriva nego što ćeš uštedjeti“, govorila je. Mehmed bi tada podigao prst: „Nije stvar samo u pet maraka. Stvar je u tome šta radiš sa svakih pet maraka koje ti ostanu.“
Pred njegov šezdesetpeti rođendan iz Njemačke je stiglo pismo s informacijama o penziji. Mehmed je izračunao da će raditi još nekoliko mjeseci, završiti posljednju smjenu i trajno se vratiti u Bosnu. Djeca su bila sretna.
Fatima je već planirala šta će saditi u bašti kada muž bude kod kuće. Adnan je predložio da nakon penzionisanja prodaju staru kuću i naprave manju, moderniju. Amela je rekla da bi roditelji trebali dio zime provoditi kod nje u Sarajevu. Mehmed ih je saslušao, a zatim rekao:
„Prije nego što planirate moj život u penziji, imam nešto da vam pokažem.“ Donio je plavu svesku, zatim još četiri sveske koje porodica nikada nije vidjela i veliku sivu fasciklu.
Adnan se nasmijao. „Evo revizije.“
„Upravo tako“, rekao je Mehmed.
Otvorio je prvu svesku. Na početku je bio datum od prije skoro trideset godina. Mehmed je pokazao koliko je zaradio prve godine u Njemačkoj, koliko je poslao kući i koliko mu je ostalo. Zatim je otvorio sivu fasciklu i izvadio stari ugovor.
Fatima je odmah prepoznala ime sela udaljenog nekoliko kilometara od njihove kuće. Radilo se o maloj parceli koju je Mehmed kupio prije dvadeset sedam godina. „Kakvoj parceli?“ pitala je. „Našoj“, odgovorio je. „Otkad mi imamo tamo zemlju?“ „Od 1999.“ Fatima ga je gledala kao da govori drugim jezikom.
To je bio tek početak. Nekoliko godina kasnije kupio je drugu parcelu pored prve, tada gotovo bezvrijednu jer nije imala dobar prilaz. Zatim treću. Nije ih kupovao odjednom. Kada bi neko iz sela želio prodati mali komad zemlje zbog hitne potrebe za novcem, Mehmed bi, ako je cijena bila razumna, kupio.
Nikada nije uzimao kredit za to. U svesci je svaki put mjesecima ranije odvajao male iznose. Pedeset eura jednog mjeseca, sedamdeset drugog, sto kada dobije dodatak za noćnu smjenu. „Zato si zapisivao svaki euro?“ pitala je Amela. „Dijelom“, odgovorio je.
Adnan je brzo počeo računati vrijednost zemljišta. U međuvremenu je kroz taj kraj proširena cesta, izgrađeno nekoliko kuća i otvorena manja poslovna zona. Parcela koja je nekada vrijedila malo sada je bila mnogo zanimljivija.
„Babo, koliko ovo danas vrijedi?“ Mehmed je slegnuo ramenima. „Onoliko koliko neko hoće platiti. Ali nisam vas okupio zbog prodaje.“ Iz fascikle je izvadio drugi set papira. Bila je to mala kuća u okolini Travnika koju niko od njih nije znao da posjeduje.
Kupio ju je prije osamnaest godina od starijeg bračnog para koji je želio otići djeci u Hrvatsku. Kuća je tada bila u lošem stanju. Mehmed ju je godinama popravljao malo po malo, a posljednjih deset godina izdavao jednoj porodici za skromnu kiriju.
Fatima je spustila ruke na sto. „Mehmede, ti imaš kuću koju mi nikada nisi pokazao?“
„Pokazao sam ti je.“
„Kad?“
„Sjećaš se kad smo išli kod Salke i rekao sam da stanemo da vidim krov na jednoj kući?“
Fatima je otvorila usta. „To je bila tvoja kuća?“
„Naša.“
Adnan i Amela počeli su se smijati. Fatima nije znala da li da se smije ili ljuti. „Trideset godina živim s čovjekom i sad saznajem da obilazim vlastite nekretnine kao turista.“ Mehmed je prvi put izgledao pomalo kriv.
Objasnio je da nije želio skrivati imovinu od supruge zbog nepovjerenja. Sve je pravno bilo uredno i Fatimina prava nisu bila zanemarena. Jednostavno je imao plan koji je želio završiti prije nego što ga pokaže djeci.
„Da sam vam prije dvadeset godina rekao da kupujem zemlju, svaki put kad bi nam nešto trebalo govorili biste: prodaj parcelu. Ja sam htio vidjeti šta će biti ako ništa ne prodam.“
Ali ni to nije bilo sve. Sljedeći papiri odnosili su se na dva mala stana, jedan u Zenici i drugi u Sarajevu. Prvi je kupio zajedno s rođakom, a kasnije otkupio njegov dio. Drugi je bio mnogo manji i kupljen prije sedam godina.
Amela je odmah prepoznala adresu. Nalazio se nekoliko ulica od fakulteta koji je pohađala. „Čekaj“, rekla je. „Ja sam četiri godine plaćala kiriju blizu stana koji si ti imao?“ Mehmed se nasmijao. „Tada ga još nisam imao.
Kupio sam ga kad si završila.“ „Zašto?“ „Jer sam vidio koliko studenti plaćaju loš smještaj.“ Stan je izdavao po cijeni nešto nižoj od tržišne, uglavnom studentima iz manjih mjesta.
Adnan više nije pravio šale. Počeo je listati sveske ozbiljno. „Koliko svega ima?“ pitao je. Mehmed mu je uzeo svesku iz ruke. „Polako. Još nismo došli do onoga što sam zapravo kupovao.“ Djeca su se pogledala.
Ako zemljište, kuća i stanovi nisu odgovor, nisu mogla zamisliti šta jeste. Mehmed je otvorio posljednju svesku. Na tim stranicama nije bilo brojeva parcela. Bila su imena. Desetine imena. Pored svakog ime, godina i iznos. Neki su bili samo dvadeset ili pedeset eura. Drugi nekoliko stotina. Pored jednog imena stajalo je 2.400 eura raspoređenih kroz četiri godine.
Amela je prepoznala prvo ime. „Ovo je Senadov sin?“
„Jeste.“
„Šta si mu plaćao?“
„Dom.“
Mladić je studirao medicinu u Sarajevu, a otac mu je poginuo kada je bio na drugoj godini. Mehmed je preko zajedničkog poznanika saznao da razmišlja napustiti fakultet. Nije mu slao velike iznose. Svakog mjeseca pokrio bi dio studentskog doma i poneku knjigu.
Mladić je danas bio ljekar. Sljedeće ime pripadalo je djevojci iz njihovog kraja kojoj je Mehmed platio kurs njemačkog jezika i dio troškova stručnog osposobljavanja. Treće je bilo ime udovice njegovog kolege iz Nürnberga kojoj je nekoliko godina slao novac za školski pribor djece. „A oni znaju da si ti?“ pitao je Adnan. „Neki znaju. Neki ne.“
Fatimi su oči zasuzile. „Zašto meni nisi govorio?“ Mehmed je odgovorio: „Jer bih onda svaki put kad nekome pomognemo morao slušati kako smo dobri ljudi. Nisam htio da mi pomoć postane priča o meni.“
Fatima ga je pogledala i kroz suze rekla: „Budalo jedna, mogao si barem meni reći.“ Mehmed se nasmijao. „Mogao sam.“ Zatim je pokazao najdužu kolonu u svesci. Tu je gotovo svakog mjeseca tokom trideset godina odvajao mali iznos.
Nekada deset maraka, nekada pedeset, kasnije pedeset ili sto eura. Novac je ulagao i čuvao odvojeno. Sada je na tom računu bio iznos dovoljno velik za plan o kojem porodica nije znala ništa.
Mehmed je želio osnovati mali fond za učenike i studente iz svog kraja čije porodice ne mogu pokriti troškove školovanja. Nije zamišljao veliku organizaciju niti svoje ime na zgradi. Želio je da se prihod od jednog stana i dio prihoda od druge imovine koriste za nekoliko stipendija godišnje.
„Neću ja odlučivati ko zaslužuje“, rekao je. „Hoću da poslije mene postoji nekoliko ljudi koji će pregledati prijave. I niko ne treba ljubiti ničiju ruku zbog sto eura.“ Adnan ga je gledao potpuno drugačije nego prije sat vremena.
„Znači trideset godina nisi zapisivao koliko trošiš zato što si škrt.“ Mehmed je odmah odgovorio: „Jesam malo škrt.“ Svi su se nasmijali. „Ali nisam zapisivao samo koliko odlazi. Zapisivao sam gdje može otići ono što ostane.“
Tada im je pokazao računicu koja je najbolje objašnjavala njegov način života. Tokom godina odrekao se hiljada malih kupovina koje pojedinačno nisu značile ništa. Nije svaki put štedio. Pio je kafu, išao na godišnji odmor, kupovao poklone unucima i živio normalno.
Ali imao je pravilo: svaki mjesec prvo odvojiti određeni dio, a tek onda trošiti ostatak. Kada bi dobio bonus ili radio dodatnu smjenu, dio je uvijek završavao u posebnoj koloni. „Ljudi misle da se imovina napravi jednim velikim potezom“, rekao je. „Kod mene se napravila od trideset godina malih odluka.“
Adnan je tada pitao pitanje koje je Mehmed očekivao. „A kome ostavljaš nekretnine?“ Otac ga je pogledao. „Evo ga. Došli smo do nasljedstva.“ Iz fascikle je izvadio testament i plan raspodjele. Porodična kuća i najveći dio privatne imovine pripast će Fatimi dok je živa, a kasnije djeci prema jasno određenim dijelovima.
Jedna parcela bila je namijenjena Adnanu, jedan stan Ameli. Druga imovina trebala je stvarati prihod za fond. Nije želio da djeca jednog dana razbijaju glavu šta je „babo mislio“. Sve je uredio uz stručnu pomoć. „Možete promijeniti svoje živote kako želite“, rekao je. „Ali ovo što sam odvojio za školovanje ne dirajte.“ Oboje su obećali.
Nekoliko mjeseci kasnije Mehmed je odradio posljednju smjenu u Njemačkoj. Kolege su mu kupile sat i napravile malu proslavu. Šef ga je pitao šta će raditi kao penzioner. Mehmed je odgovorio da ima baštu, ženu koja mu je napravila spisak poslova i nekoliko papira koje treba završiti. Nije spomenuo imovinu. Nije spomenuo fond.
Vratio se u Bosnu istim automobilom starim jedanaest godina. Kada je stigao pred kuću, Adnan ga je zadirkivao: „Čovjek s dvije kuće, stanovima i zemljom došao u ovome.“ Mehmed je potapšao haubu. „Upalio je jutros. Šta mu fali?“ Fatima je iz dvorišta dobacila: „Ne raspravljaj se. Trideset godina pokušavam.“
Prva stipendija dodijeljena je naredne jeseni. Dobila ju je djevojka iz obližnjeg sela koja je upisala elektrotehniku. Njen otac je bio bolestan, majka nezaposlena, a svakodnevni put do fakulteta bio je preskup.
Mehmed nije želio prisustvovati kada su joj javili. Amela ga je pitala zašto. „Zato što ona treba misliti o fakultetu, ne o meni.“ Ipak, nekoliko sedmica kasnije djevojka je saznala ko je pokrenuo fond i došla zahvaliti.
Donijela je kutiju kolača. Mehmed se naljutio kada je čuo da ih je kupila. „Ako već dajemo stipendiju, nemoj trošiti stipendiju da meni kupuješ kolače.“ Fatima se toliko smijala da je morala sjesti.
Porodica se više nije smijala plavoj svesci na isti način. Šale nisu potpuno nestale, jer Mehmed ne bi dozvolio da postanu previše ozbiljni. Kada bi zapisao tri eura za nešto, Amela bi pitala: „Je li to nova parcela?“
Kada bi odbio kupiti skupe cipele, Adnan bi rekao: „Evo još jednog studentskog doma.“ Ali iza šale sada je bilo poštovanje. Djeca su razumjela da sveska nije bila simbol čovjeka koji se boji potrošiti novac. Bila je mapa njegovih prioriteta.
Nekoliko godina nakon penzionisanja Mehmed se razbolio. Nije bila teška bolest, ali ga je prvi put natjerala da razmišlja o tome koliko dugo će moći sam voditi sve račune. Pozvao je Adnana i Amelu i predao im kopije dokumentacije. Ovaj put ništa nije skrivao. Pokazao im je gdje su ugovori, računi, poreski dokumenti i pravila fonda.
„Ja sam trideset godina sve držao ovdje“, rekao je pokazujući prema glavi, „i ovdje“, pa dodirnu svesku. „Vi nemojte napraviti grešku da samo jedno od vas zna sve.“ Naučio je iz iskustava drugih gastarbajtera koliko problema porodici može ostaviti imovina za koju niko ne zna ili dogovor koji postoji samo usmeno.
Mehmed je doživio da vidi nekoliko generacija stipendista. Jedan je postao inženjer. Druga je završila farmaciju. Treći mladić nije završio fakultet, ali je otvoreno došao Mehmedu i rekao da želi napustiti studij i učiti zanat.
Očekivao je ljutnju. Mehmed ga je pitao: „Hoćeš raditi?“ „Hoću.“ „Onda nisam platio da postaneš doktor. Platio sam da dobiješ priliku pronaći šta ćeš biti.“ Kasnije mu je pomogao kupiti prvi profesionalni alat. I taj iznos završio je u svesci.
Jedne večeri unuk Haris pronašao je prvu plavu svesku. Imao je dvanaest godina i dugo je listao stranice pune brojeva. „Dedo, koliko si ukupno zaradio u Njemačkoj?“ Mehmed se nasmijao. „Mnogo manje nego što misliš i mnogo više nego što sam imao kad sam otišao.“ „A koliko sada imaš?“ „Dovoljno.“
Haris nije bio zadovoljan. „Koliko je dovoljno?“ Mehmed mu je uzeo svesku i otvorio stranicu sa imenima stipendista. „Kad možeš platiti svoje račune, pomoći porodici i ostane ti nešto da drugome otvoriš vrata, onda imaš dovoljno da počneš razmišljati šta će tvoj novac raditi kad ti ne radiš.“
Haris je godinama kasnije dobio upravo tu plavu svesku. Mehmed mu nije ostavio novac u njoj, naravno. Samo brojke, datume i trideset godina rukopisa koji je postajao sve nesigurniji kako je starac stario.
Na posljednjoj ispisanoj stranici nalazila se računica koja nije imala nikakve veze sa stanovima, parcelama ili bankovnim računima. Mehmed je zapisao broj ljudi kojima je fond do tada pomogao, a ispod toga jednu kratku rečenicu: „Ovo sam kupovao.“
Tada je porodica konačno potpuno razumjela šta im je pokazao onog dana pred penziju. Da, kupovao je zemlju. Kupovao je male stanove. Kupio je kuću koju su godinama izdavali. Sve je to imalo tržišnu vrijednost i jednog dana moglo se pretvoriti u eure.
Ali to nije bilo ono čime se Mehmed najviše ponosio. Zemlja mu je služila da sačuva vrijednost rada. Stanovi da stvaraju prihod. Sveska da ne zaboravi gdje novac odlazi. Pravi rezultat bili su ljudi kojima je taj novac kupio vrijeme, knjige, smještaj ili samo jednu dodatnu priliku.
Zato su nakon njegove smrti djeca odlučila da fond ne nazovu „Fond Mehmed Kovačević“. Znali su da bi se naljutio. Nazvali su ga jednostavno „Nova prilika“. Prvu plavu svesku stavili su u malu drvenu kutiju zajedno s njegovim starim kalkulatorom.
Adnan je želio sačuvati i očevu olovku, ali Fatima se nasmijala i rekla da je to pretjerivanje. „Čovjek bi ustao iz mezara kad bi vidio da pravite muzej od njega.“ Svi su se nasmijali, baš kao nekada kada bi Mehmed zapisivao dvije marke za kafu.
Ali jednu njegovu rečenicu više niko nije smatrao šalom.
Trideset godina govorio im je da će jednog dana pokazati šta se može kupiti sitnim novcem.
Kada je taj dan došao, pokazao im je nekoliko parcela, dvije kuće, stanove i uredno složene račune.
A onda je otvorio posljednju svesku.
Tamo nisu bile nekretnine.
Bila su imena.
Jer Mehmed je tokom trideset godina rada shvatio nešto što njegova porodica nije mogla vidjeti dok je gledala samo njegove stare cipele, jeftin telefon i automobil koji nije želio zamijeniti:
Nije važno samo koliko novca čovjek uspije sačuvati. Važno je šta taj novac nastavi graditi kada čovjek više ne može raditi.
Na posljednjoj stranici, odmah ispod spiska ljudi kojima je pomogao, Mehmed je ostavio još jednu rečenicu:
„Svaku marku sam zapisivao da bih znao gdje je otišla. Najbolje su otišle tamo gdje se nikada neće vratiti meni.“
KRAJ