Na očevom testamentu nedostajala je posljednja stranica. Braća su se zbog toga zamrzila, sve dok je nije pronašla njihova majka na mjestu koje niko nije pogledao.
U mirnom bosanskom selu pod obroncima planine Grmeč živjela je porodica Karić, poznata po poštenju, slozi i velikom imanju koje se prenosilo s koljena na koljeno. Njihov domaćin, rahmetli Salih Karić, bio je čovjek kojeg su ljudi poštovali ne zbog bogatstva nego zbog riječi. Kada bi Salih nešto obećao, cijelo selo je znalo da će to biti ispunjeno. Posjedovao je veliku porodičnu kuću, nekoliko plodnih njiva, voćnjak sa više od dvije stotine stabala šljive, šumu podno brda i stari pčelinjak koji je njegov otac započeo još prije Drugog svjetskog rata. Međutim, ono što je Salih smatrao svojim najvećim bogatstvom nisu bile parcele ni novac, nego njegova porodica – supruga Fatima i dvojica sinova, Amir i Jasmin. Još dok su dječaci bili mali, govorio im je da čovjek može ponovo sagraditi kuću ako izgori, može ponovo zasaditi voćnjak ako ga uništi oluja, ali kada izgubi brata, nijedno bogatstvo to ne može vratiti. Svakog petka poslije džume okupljao bi porodicu za istim stolom i ponavljao istu rečenicu: „Jednog dana mene neće biti, ali vi morate ostati jedan drugome ono što sam ja bio vama.“ Tada su obojica klimala glavom, uvjereni da ih ništa nikada neće razdvojiti. Nisu mogli ni zamisliti da će upravo očev testament postati razlog zbog kojeg će se njihovi putevi potpuno razići.
Salih je posljednjih godina života često odlazio kod notara u obližnji grad. Nije to krio od porodice. Govorio je da želi urediti papire kako njegova djeca jednog dana ne bi prolazila kroz sudove i svađe koje su uništile mnoge porodice u selu. Fatima ga je jednom upitala zašto toliko puta mijenja testament kada ionako planira sve podijeliti jednako. Salih se samo nasmiješio i odgovorio: „Nije teško podijeliti zemlju. Teško je ostaviti djeci razlog da ostanu zajedno.“ Nikada nije objasnio šta to znači. Samo bi pažljivo zaključavao fasciklu s dokumentima u staru hrastovu vitrinu u dnevnoj sobi. Ponekad bi kasno navečer dugo sjedio za stolom i nešto dopisivao rukom, a zatim bi listove pažljivo slagao među ostale papire. Amir i Jasmin tome nisu pridavali značaj. Smatrali su da otac jednostavno želi imati urednu dokumentaciju. Kada je Salih iznenada preminuo od moždanog udara, niko nije ni slutio da će upravo ti papiri promijeniti njihove živote.
Četrdeset dana nakon dženaze porodica se okupila kod notara radi čitanja testamenta. Atmosfera je bila teška, ali mirna. Fatima je sjedila između sinova, vjerujući da će nakon završetka podjele svi zajedno otići kući i nastaviti život onako kako bi njihov otac želio. Notar je otvorio zapečaćenu kovertu i počeo čitati. U prvim tačkama testamenta sve je izgledalo sasvim jasno. Kuća je trebala ostati zajednička dok je Fatima živa. Njive su bile podijeljene gotovo jednako. Pčelinjak je pripao Jasminu jer se jedini bavio pčelarstvom, dok je Amir dobio voćnjak koji je godinama održavao. Međutim, kada je notar došao do posljednje stranice, naglo je zastao. Prelistao je dokument nekoliko puta, pogledao broj stranica, a zatim zbunjeno rekao: „Ovdje nešto nedostaje.“ Na vrhu pretposljednje stranice jasno je pisalo: „Nastavak na stranici 12.“ Ali stranice broj dvanaest nije bilo. Testament je završavao na jedanaestoj stranici. Notar je nekoliko puta pregledao kovertu misleći da se list možda zalijepio, ali bez uspjeha. Posljednja stranica jednostavno je nestala.
U početku su svi vjerovali da je riječ o običnoj grešci. Međutim, kada je notar pročitao posljednju potpunu rečenicu na jedanaestoj stranici, u prostoriji je zavladala tišina. Pisalo je: „Najvažniji dio moje posljednje volje nalazi se na završnoj stranici, jer od nje zavisi hoće li moja djeca ostati porodica ili će izgubiti jedno drugo.“ Više od toga nije bilo. Upravo tu je tekst bio prekinut. Amir je odmah posumnjao da je neko namjerno uklonio posljednji list. Jasmin se uvrijedio na samu pomisao da bi iko iz porodice mogao sakriti dio očevog testamenta. Fatima je pokušavala smiriti situaciju govoreći da će se stranica sigurno pronaći među očevim papirima kod kuće. Ali kako su dani prolazili, a list nije pronađen, nepovjerenje je raslo. Amir je počeo vjerovati da je Jasmin pronašao posljednju stranicu prije svih i sakrio je zato što mu nije odgovarala. Jasmin je, s druge strane, bio uvjeren da Amir pokušava stvoriti priču kako bi kasnije preko suda promijenio podjelu imovine. Nekoliko sedmica kasnije više nisu razgovarali. Advokati su počeli slati dopise, rodbina se podijelila, a cijelo selo šaptalo je da su braća Karić postala još jedna porodica koju je nasljedstvo uništilo.
Prošle su godine. Fatima je gledala kako se njeni unuci odgajaju odvojeno, kako se na Bajramima postavljaju dva različita stola i kako se sinovi okreću jedan od drugoga čak i na mezarju kada dođu proučiti Fatihu ocu. Svaki put kada bi ih molila da zaborave spor zbog jedne nestale stranice, dobijala bi isti odgovor: „Da je posljednja stranica pronađena, sve bi bilo jasno.“ U međuvremenu je stara kuća počela propadati. Vitrina u kojoj je Salih držao dokumente više se nije ni otvarala. Jednog zimskog dana, gotovo sedamnaest godina nakon Salihove smrti, Fatima je odlučila sama očistiti njegovu radnu sobu. Govorila je sebi da možda među starim papirima postoji nešto što je svima promaklo. Izvlačila je jednu po jednu ladicu, pregledala knjige, fascikle i stare fotografije. Nije pronašla ništa. Kada je već pomislila da odustane, pogled joj je pao na stari zidni sat koji je Salih svakog petka navijao vlastitom rukom. Sat nije radio još od dana njegove smrti. Godinama ga niko nije ni pomjerio.
Fatima je prišla da obriše prašinu.
Kada je podigla sat sa zida…
začula je neobičan zvuk.
Kao da je nešto od papira skliznulo iza drvenog kućišta.
Polako je otvorila zadnju stranu sata.
Unutra je bila pažljivo presavijena jedna jedina stranica.
U gornjem desnom uglu jasno je pisalo:
„Stranica 12.“
Fatimine ruke tresle su se toliko da nekoliko trenutaka nije mogla otvoriti pažljivo presavijeni list papira. Sjedila je sama u tihoj sobi u kojoj je njen muž Salih godinama provodio večeri pišući, razmišljajući i uređujući svoje papire. Zidni sat, koji nije otkucao nijedan jedini sat još od dana njegove smrti, ležao je na stolu ispred nje. U njegovom drvenom kućištu nalazio se mali skriveni pretinac, toliko vješto napravljen da ga niko nikada nije primijetio. Salih ga je sam izradio prije mnogo godina, govoreći da svaki dobar majstor ostavi jedno mjesto koje će razumjeti samo onaj ko dovoljno pažljivo gleda. Fatima je polako otvorila posljednju stranicu testamenta. Na vrhu je zaista stajalo: „Stranica 12.“ Bila je ovjerena istim pečatom kao i ostale stranice, a u uglu se nalazio Salihov potpis. Nije mogla vjerovati da je odgovor na sedamnaest godina porodične mržnje cijelo vrijeme visio na zidu njihove dnevne sobe. Oči su joj se ispunile suzama prije nego što je pročitala i prvu rečenicu. Znala je da ovaj papir može vratiti njene sinove ili ih zauvijek izgubiti. Nije željela da ga pročita sama. Odmah je nazvala imama, seoskog načelnika i obojicu sinova, zamolivši ih da dođu u staru porodičnu kuću bez ikakvih pitanja. Ni Amir ni Jasmin nisu željeli doći. Obojica su mislila da ih majka ponovo pokušava pomiriti. Tek kada im je rekla da je pronašla posljednju stranicu očevog testamenta, nastala je duga tišina s obje strane telefona. Sat vremena kasnije prvi put nakon sedamnaest godina obojica su prešla isti kućni prag.
U dnevnoj sobi vladala je tišina kakvu niko nije pamtio. Fatima je položila posljednju stranicu na sto, ali je nije odmah predala sinovima. Pogledala ih je dugo, kao da pokušava pronaći onu djecu koja su nekada zajedno trčala po dvorištu. Obojica su sada bili sijedi ljudi, sa odraslom djecom i unucima koji su jedva poznavali vlastitu rodbinu. Amir je prvi prekinuo tišinu. „Majko, gdje je bila?“ Fatima je pokazala prema starom satu koji je stajao na polici. „Sedamnaest godina gledali smo u njega svaki dan.“ Jasmin je spustio glavu. Nije mogao vjerovati da je papir bio toliko blizu, a ipak nedostižan. Imam je zamolio Fatimu da ona pročita posljednju stranicu, jer je smatrao da nijedan glas neće bolje prenijeti Salihove riječi od glasa žene kojoj ih je vjerovatno i povjerio prije smrti. Fatima je duboko udahnula i počela čitati. „Ako ste stigli do ove stranice, znači da me više nema. Ako je čitate odmah nakon moje smrti, zahvaljujem Allahu što ste ostali zajedno. Ako je čitate mnogo godina kasnije, znači da nisam uspio u onome čega sam se najviše bojao.“ Već nakon prve rečenice obojica braće osjetila su kako im se steže grlo. Salih je, kao da je unaprijed znao šta će se dogoditi, opisivao upravo ono što su proživjeli. „Ne bojim se da ćete se svađati zbog zemlje. Bojim se da ćete zaboraviti da nijedna njiva nije plakala za čovjekom, ali brat jeste.“
Fatima je nastavila čitati dok su joj suze padale na papir. „Namjerno sam posljednju stranicu sakrio tamo gdje će je pronaći samo ona osoba koja bude dovoljno strpljiva da sačuva ovu kuću. Nisam to učinio da vas iskušavam zbog imovine. Htio sam saznati postoji li među vama neko ko će, umjesto da traži veći dio zemlje, prvo čuvati ono što smo zajedno gradili. Ako ovu stranicu pronađe vaša majka, znači da je jedina cijelo vrijeme čuvala porodicu dok ste vi čuvali svoje interese.“ Amir je pogledao majku, a zatim prvi put nakon mnogo godina spustio pogled od stida. Salih je dalje pisao da posljednja stranica nije ni trebala biti kod notara. Dan prije ovjere testamenta namjerno ju je izvadio i sakrio u zidni sat. U posebnoj bilješci ostavio je objašnjenje koje je pronađeno uz papir. „Nijedan notar ne može sačuvati porodicu. To mogu samo vaša srca. Ako budete sposobni ostati braća bez posljednje stranice, onda vam ona neće ni trebati. Ako se posvađate, neka vam bude ogledalo onoga što ste izgubili.“ U prostoriji je nastala takva tišina da se čulo samo tiho kucanje starog sata koji, iako godinama nije radio, sada je neko nesvjesno pokrenuo dok ga je otvarao.
Ali ono što je uslijedilo bilo je još teže. Na drugoj polovini posljednje stranice nalazila se potpuno drugačija podjela nasljedstva od one koju su braća godinama osporavala. Salih je napisao: „Ako ikada dođe do toga da moja djeca ne mogu živjeti kao braća, onda želim da znaju da nijedan od njih nije ispunio moju posljednju želju. Zato nijedna podjela više nema smisla. U tom slučaju, nakon smrti njihove majke, kuća će biti pretvorena u dom za djecu bez roditelja, voćnjak će pripasti džematu za školovanje siromašne djece, a njive će se davati porodicama koje nemaju zemlje da prehrane svoju djecu. Moji sinovi neka zadrže ono što su tokom života sami zaradili. Ono što sam ja stekao neka pripadne onima kojima je najpotrebnije.“ Amir je naglo ustao sa stolice. Ruke su mu drhtale. „Znači… babo je bio spreman da nam ne ostavi ništa?“ Imam je tiho odgovorio: „Ne. Bio je spreman da vam ostavi mnogo više od zemlje. Samo ste vi sedamnaest godina gledali pogrešnu stvar.“ Jasmin više nije mogao zadržati suze. Prisjetio se svih sudskih ročišta, svih teških riječi, svih Bajrama koje je proveo bez brata i svih godina koje se više nikada nisu mogle vratiti. Shvatio je da bi, da su pronašli posljednju stranicu odmah, možda pročitali testament, ali nikada ne bi razumjeli njegov smisao. Tek sada, nakon izgubljenih godina, svaka riječ imala je težinu koju prije nisu mogli osjetiti.
Na samom kraju stranice nalazio se još jedan odlomak. Bio je kraći od svih prethodnih, ali je upravo on promijenio sve. „Ako ovo čitate zajedno, a vaša majka je još živa, onda još nije kasno. Nije važno ko je bio u pravu. Važno je da ne dozvolite da ona ode s ovog svijeta gledajući vas kao strance. Ako želite ispuniti moju posljednju volju, nemojte mijenjati testament. Promijenite sebe.“ Fatima više nije mogla čitati. Spustila je papir na sto i zaplakala kao onog dana kada je ispratila muža na mezarje. Amir je polako prišao bratu. Sedamnaest godina unaprijed je pripremao riječi kojima će dokazati da je bio u pravu. Nijedna od njih sada nije imala smisla. Umjesto toga rekao je samo: „Oprosti mi.“ Jasmin nije odgovorio riječima. Zagrlio je starijeg brata. Zagrljaj je trajao dugo. Toliko dugo da su i prisutni počeli brisati suze. Fatima je gledala svoja dva sina i prvi put nakon gotovo dvije decenije osjetila isti mir koji je osjećala dok je Salih sjedio na čelu porodičnog stola.
Narednih mjeseci braća su zajedno povukla sve tužbe, poništila međusobne zahtjeve i potpisala novi porodični sporazum. Nisu ga pisali advokati, nego oni sami. U njemu nije bilo riječi o tome ko ima više zemlje ili veću kuću. Pisalo je samo da nijedna odluka o porodičnoj imovini više nikada neće biti donesena bez saglasnosti obojice. Dio očevog imanja, baš kako je Salih priželjkivao, poklonili su za fond iz kojeg su se školovala djeca iz siromašnih porodica u njihovom kraju. Staru kuću nisu prodali. Pretvorili su je u mjesto gdje se porodica okupljala svakog Bajrama, a zidni sat vratili su na isto mjesto na kojem je visio cijeli život. Ovoga puta sat je ponovo radio. Njegovo ravnomjerno otkucavanje podsjećalo ih je da vrijeme nikada ne staje, ali da čovjek uvijek može odlučiti kako će iskoristiti ono što mu je preostalo.
Godinama kasnije, kada bi ih unuci pitali zašto se stari sat nikada ne skida sa zida, Amir bi se samo nasmiješio i odgovorio: „Zato što je u njemu naš djed sakrio nešto vrjednije od cijelog nasljedstva.“ A kada bi djeca pomislila da govori o testamentu, Jasmin bi ih ispravio: „Ne. Sakrio je priliku da ponovo postanemo braća. Samo nam je trebalo sedamnaest godina da je pronađemo.“
KRAJ.