Imam je svakog Bajrama ostavljao jednu praznu stolicu ispred džamije. Tek mnogo godina kasnije selo je saznalo kome je bila namijenjena.
U podnožju planine Bjelašnice, gdje su se guste bukove šume spuštale sve do zelenih livada i uskih seoskih puteva, nalazilo se malo bosansko selo Gornje Vrbe. To nije bilo mjesto koje bi se moglo pronaći na turističkim mapama niti selo kroz koje su prolazili putnici u žurbi. Ljudi su ovdje živjeli mirno, od zemlje, stoke i rada vlastitih ruku. Kuće sa crvenim krovovima bile su razasute po blagim padinama, a iz gotovo svakog dvorišta u proljeće se osjećao miris tek ispečenog hljeba ili domaće pite. U samom središtu sela nalazila se stara džamija od bijelog kamena, sagrađena još krajem devetnaestog vijeka. Njena vitka munara bila je prva stvar koju bi čovjek ugledao kada bi se približavao selu, a ezan koji je odjekivao dolinom bio je zvuk uz koji su odrastale čitave generacije. Tu džamiju već trideset dvije godine vodio je imam Salih Dervišević, čovjek blagoga glasa, sijede brade i mirnih očiju koje su uvijek djelovale kao da u svakome vide nešto dobro, čak i onda kada drugi to nisu mogli primijetiti. Salih nije bio imam koji je držao duge govore niti je volio da ga ljudi hvale. Radije je obilazio stare i bolesne, pomagao porodicama koje nisu imale dovoljno za ogrjev ili bi kasno navečer, kada selo utihne, krišom ostavljao vreću brašna ili drva pred nečijom kapijom. Djeca su ga voljela jer je poslije mekteba uvijek imao vremena saslušati njihove priče, a stariji su govorili da nikada nisu upoznali čovjeka koji je tako malo govorio o sebi.
Ipak, postojao je jedan običaj koji niko u selu nije uspijevao razumjeti. Svakog Bajrama, odmah nakon bajram-namaza, kada bi se ispred džamije postavili dugi stolovi sa kafom, hurmašicama, baklavama i sokovima kako bi se ljudi međusobno častili i čestitali praznik, imam Salih bi lično iznio jednu staru drvenu stolicu i postavio je nekoliko metara ispred ulaza u džamiju. Stolica je uvijek bila okrenuta prema dvorištu, malo odvojena od ostalih. Na nju niko nije smio sjesti. Djeca su jednom pokušala, misleći da je ostala prazna slučajno, ali ih je imam blagim osmijehom zamolio da izaberu neku drugu. Nikada nije povisio glas niti objasnio zašto. Samo bi rekao: „Ona je već zauzeta.“ Ljudi bi pogledali oko sebe, ali na stolici nije sjedio niko. Tokom cijelog Bajrama ostajala bi prazna. Kada bi se posljednji gosti razišli i dvorište utihnulo, Salih bi je pažljivo unio nazad u džamiju, obrisao krpom kao da je na njoj neko zaista sjedio i vratio je na isto mjesto u ostavi. Tako je bilo svake godine. Prve dvije ili tri godine ljudi su mislili da je riječ o nekom starom običaju iz njegovog rodnog kraja. Kasnije su prestali pitati, ali nikada nisu prestali primjećivati.
Najviše se toj stolici čudio mladi učitelj Emir Hadžić, koji se nakon studija u Sarajevu vratio u rodno selo da predaje historiju u osnovnoj školi. Emir je bio čovjek koji je vjerovao da iza svakog običaja postoji priča. Djeci je često govorio da se prošlost ne krije samo u knjigama nego i u navikama koje ljudi godinama ponavljaju. Upravo zato nije mogao prestati razmišljati o praznoj stolici. Jednog Bajrama, dok su mještani pili kafu i razgovarali, prišao je imamu i kroz osmijeh rekao: „Efendija, ako ikada napišem knjigu o našem selu, moraću objasniti i ovu stolicu. Hoćete li mi konačno reći kome je čuvate?“ Salih je nekoliko trenutaka gledao prema praznom sjedištu, a zatim tiho odgovorio: „Ako ti danas kažem, ljudi će čuti priču. Ako sačekam još malo, možda će je razumjeti.“ Emir nije znao šta da odgovori. Te riječi bile su jednostavne, ali su zvučale kao da nose teret mnogo veći od običnog sjećanja. Kada je kasnije pitao najstarije mještane da li znaju nešto o toj stolici, svi su samo odmahivali glavom. Jedni su tvrdili da je namijenjena nekom davno umrlog prijatelju, drugi da je riječ o zavjetu koji je imam dao Bogu, a treći su šapatom pričali da je tokom rata izgubio nekoga koga nikada nije prebolio. Međutim, niko nije znao istinu.
Godine su prolazile, a običaj je ostajao isti. Djeca koja su nekada radoznalo gledala praznu stolicu odrasla su, osnovala vlastite porodice i počela dovoditi svoju djecu na Bajram. Stolica je i dalje stajala na istom mjestu. Čak je i drvo od kojeg je bila napravljena počelo tamniti od vremena, ali je Salih svake godine pažljivo brusio njene noge i obnavljao lak kao da čuva nešto neprocjenjivo. Kada je napunio sedamdeset godina, zdravlje mu je počelo slabiti. Hodao je sporije, glas mu je postao tiši, ali običaj nije prekinuo nijednom. Te zime teško se razbolio. Ljekari su mu savjetovali da ode kod sina u Tuzlu kako bi imao bolju njegu, ali je odbio. Rekao je da želi još samo jedan Bajram dočekati u svojoj džamiji. Vijest o njegovoj bolesti rastužila je cijelo selo. Emir ga je počeo češće obilaziti, donosio mu knjige i pomagao oko administracije džemata. Jednog hladnog martovskog popodneva, dok je sređivao stare police u imamovoj kancelariji, primijetio je mali drveni sanduk skriven iza hrpe požutjelih knjiga. Na poklopcu nije bilo nikakvog natpisa osim jedne izblijedjele godine: 1993. Sanduk nije bio zaključan. Kada ga je otvorio, unutra nije pronašao novac, dokumente niti vrijedne predmete. Nalazila se samo pažljivo presavijena vojnička marama, stara fotografija dvojice mladića ispred iste ove džamije i debela koverta na kojoj je drhtavim rukopisom pisalo:
„Otvoriti tek kada moja stolica prvi put ostane prazna bez mene.“
Emir je osjetio kako mu srce snažno lupa.
U tom trenutku iza sebe je začuo tihi glas.
Bio je to imam Salih.
Stajao je na vratima, naslonjen na štap.
Nije izgledao ljutito.
Samo je umorno pogledao kovertu i rekao:
„Izgleda da je došlo vrijeme da neko drugi sazna zašto već trideset godina čekam čovjeka koji nikada nije zakasnio… nego jednostavno nije mogao doći.“
Emir je nekoliko trenutaka nijemo stajao držeći kovertu u rukama. Nije znao da li da je vrati u sanduk ili da se izvini što je uopšte otvorio poklopac. Imam Salih polako je prišao stolu, spustio štap uza zid i sjeo na staru drvenu stolicu pored prozora kroz koji se vidjela džamijska avlija. Na njegovom licu nije bilo ni traga ljutnji. Naprotiv, izgledao je kao čovjek koji je godinama čekao upravo taj trenutak. Pogledao je fotografiju dvojice mladića, nježno prešao prstima preko izblijedelog papira i tiho rekao: „Čovjek cijelog života nosi dvije vrste uspomena. Jedne koje rado priča i druge koje čuva sve dok ne dođe neko dovoljno strpljiv da ih razumije.“ Zatim je pokazao na mladića koji je stajao pored njega na slici. Bio je visok, nasmijan, u vojničkoj uniformi, sa istim onim blagim pogledom kakav je danas imao Salih. „Ovo je bio Marko Petrović“, rekao je. „Moj najbolji prijatelj.“ Emir je iznenađeno podigao pogled. Znao je da je prije rata u selu živjelo nekoliko srpskih porodica, ali većina je odavno otišla. Nikada nije čuo da je imam imao tako bliskog prijatelja. Salih se nasmiješio, ali u tom osmijehu bilo je više tuge nego radosti. „Ljudi danas pamte ko je bio koje vjere. Mi smo prvo znali ko je kakav čovjek.“
Njihovo prijateljstvo počelo je još u djetinjstvu. Zajedno su čuvali ovce na obroncima Bjelašnice, zajedno učili voziti bicikl i zajedno pecali pastrmke u hladnoj planinskoj rijeci. Kada bi došao Bajram, Markova majka bi slala pitu i domaći sir Salihovoj porodici, a za Božić bi Salihova majka nosila baklavu i hurmašice njihovoj kući. U selu to nikome nije bilo neobično. Ljudi su jedni drugima pomagali kada je trebalo kositi livadu, graditi štalu ili spašavati stoku iz snijega. Rat je tada bio riječ iz školskih udžbenika, a ne nešto što bi moglo stići među njihove planine. Godine su prolazile. Salih je završio medresu i postao imam, Marko je završio zanat za stolara. Kada su obojica zasnovala porodice, njihovo prijateljstvo nije oslabilo. Naprotiv, postalo je još čvršće. Djeca su im rasla zajedno, a selo ih je često zadirkivalo da više vremena provode jedan kod drugog nego u vlastitim kućama. Međutim, početkom devedesetih sve se počelo mijenjati. Ljudi koji su godinama sjedili za istim stolom počeli su se gledati sa nepovjerenjem. Glasine, strah i politika stigli su i do Gornjih Vrba. Jedni su odlazili, drugi ostajali, a treći su preko noći zaboravljali prijateljstva koja su trajala cijeli život.
Salih je duboko uzdahnuo prije nego što je nastavio. „Jednog aprilskog jutra 1993. godine u selo je stigla grupa naoružanih ljudi koje niko nije poznavao. Tražili su da se Markova porodica odmah iseli. Govorili su da ovdje više nema mjesta za njih. Marko je odbio otići dok ne pronađe siguran put za svoju suprugu i malu kćerku. Te noći došao je kod mene.“ Imam je otvorio kovertu i izvadio požutjeli list papira. Bio je to kratki rukom pisani zapis. „Ako sutra ne dođem na Bajram“, pisalo je, „ostavi mi jednu stolicu. Da znaš da bih došao da mogu.“ Salih je nekoliko trenutaka šutio prije nego što je nastavio. „Te noći sakrio sam njegovu ženu i dijete u podrum džamije. Plan je bio da ih prije svitanja izvedemo prema šumi i pošaljemo do teritorije gdje će biti sigurni. Marko je rekao da će otići po još nekoliko starih komšija koji nisu mogli sami hodati. Nikada se nije vratio.“ Dani su prolazili, ali od njega nije bilo nikakvog traga. Mnogi su govorili da je poginuo negdje na putu, drugi da je zarobljen, treći da je uspio pobjeći preko granice. Nijedna priča nikada nije potvrđena. Tijelo nije pronađeno. Nije bilo groba na kojem bi se mogla proučiti molitva ili zapaliti svijeća. Ostala je samo njegova posljednja rečenica i prazno mjesto za stolom.
Prvi Bajram nakon rata bio je najteži koji je selo zapamtilo. Ljudi su se okupljali ispred džamije pokušavajući vratiti osjećaj normalnog života, ali svako je u sebi nosio neku prazninu. Salih je tada iznio jednu staru drvenu stolicu i postavio je malo dalje od ostalih. Kada su ga pitali zašto, rekao je da čeka jednog prijatelja. Mnogi su mislili da će to uraditi samo te godine. Međutim, stolica je ostala i narednog Bajrama, pa sljedećeg, i svakog poslije njega. Nije to bila stolica za mrtvog čovjeka. Bila je to stolica za čovjeka čija sudbina nikada nije razjašnjena. „Dok god nema istine“, rekao je Salih Emiru, „ja nisam imao pravo da kažem da ga više nema. A ako se nekim čudom jednoga dana pojavi, želio sam da zna da ga ovdje niko nije zaboravio.“ Emir je osjetio kako mu se oči pune suzama. Godinama je selo gledalo praznu stolicu, a niko nije znao da ona nije bila simbol tuge, nego vjernosti jednom prijateljstvu koje rat nije uspio uništiti.
Nekoliko sedmica kasnije imam Salih je preselio na ahiret. Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila Bosnom, ali i mnogo dalje. Na dženazu su došli ljudi iz svih krajeva zemlje, bivši učenici mekteba, porodice kojima je pomagao, pa čak i oni koji su ga poznavali samo preko njegovih dobrih djela. Nakon ukopa Emir je, po imamovoj posljednjoj želji, otvorio kovertu pred mještanima u džamiji i pročitao cijelu priču. U prostoriji je vladala potpuna tišina. Mnogi stariji ljudi plakali su prvi put nakon mnogo godina. Međutim, najveće iznenađenje tek je uslijedilo. Nekoliko dana poslije dženaze u selo je stigao stariji čovjek sa sijedom bradom i štapom u ruci. Govorio je tihim glasom i nosio malu platnenu torbu preko ramena. Predstavio se kao Nikola Petrović, Markov mlađi brat koji je nakon rata živio u Srbiji. U rukama je držao malu metalnu kutiju pronađenu među stvarima pokojne majke. U njoj se nalazilo Markovo posljednje pismo. Pisao ga je nekoliko dana nakon što je spasio nekoliko staraca iz sela i predao ih humanitarnom konvoju. U pismu je stajalo da se neće vraćati jer bi time ugrozio ljude koji su mu pomogli. Zahvaljivao je Salihu što je spasio njegovu porodicu i molio ga da nikada ne osjeća krivicu. Na kraju je napisao rečenicu koja je rasplakala cijelo selo: „Ako ikada opet bude Bajram u našem selu, ostavi jednu stolicu. Ne za mene. Nego da ljudi zapamte da prijateljstvo ne smije izgubiti mjesto za stolom, ma koliko vremena prošlo.“
Naredni Bajram bio je drugačiji od svih prethodnih. Emir je, kao novi imam, nakon namaza iznio istu onu staru drvenu stolicu. Ljudi su mislili da će je, sada kada je istina poznata, možda skloniti. Umjesto toga, pored nje je postavio još jednu potpuno istu. Kada su ga pitali zašto dvije, odgovorio je: „Prva pripada Marku. Druga pripada svakom čovjeku kojeg dijele ime, vjera ili prošlost, a kojem u ovom selu uvijek mora ostati mjesto ako dođe sa dobrim srcem.“ Te godine ispred džamije sjedili su zajedno i oni koji su se nakon rata prvi put vratili u Gornje Vrbe. Niko nije pitao ko gdje sjedi. Djeca su se igrala oko stolica, žene su dijelile kolače, a stariji su dugo razgovarali kao nekada. Prazne stolice više nisu predstavljale čekanje. Postale su zavjet da se ono što je jednom spojilo dobre ljude nikada više ne smije prepustiti mržnji. I zato, kada danas neko prvi put dođe u Gornje Vrbe na Bajram i ugleda dvije prazne stolice ispred džamije, mještani mu ne pričaju priču o ratu. Pričaju mu priču o dvojici prijatelja koji su dokazali da pravo prijateljstvo ne završava onda kada ljudi nestanu, nego tek onda kada ih zaboravimo. A u tom selu, zahvaljujući jednom imamu i jednoj praznoj stolici, Marko Petrović nikada nije bio zaboravljen.
KRAJ.