Pekar je svake srijede pekao tačno sedam malih pogača koje nisu bile na prodaju. Tek kada ga je dječak krišom pratio, otkriven je razlog.
U malom bosanskom selu Podhum, skrivenom između zelenih brežuljaka i starih voćnjaka, nalazila se pekara čiji se miris svježeg hljeba osjećao još prije nego što bi sunce izašlo iza planine. Bila je to najstarija pekara u cijelom kraju, sagrađena od grubog kamena i debelih hrastovih greda, a njena peć na drva gorjela je gotovo neprekidno više od šezdeset godina. Pekaru je vodio Husein Hasić, šezdesetosmogodišnji pekar kojeg su svi zvali Huso. Imao je snažne ruke, lice prekriveno sitnim borama od toplote peći i osmijeh koji je uvijek ulijevao povjerenje. Djeca su ga obožavala jer bi svakom mališanu koji dođe po hljeb poklonio toplu kiflu, a stariji su govorili da nijedan čovjek u okolini ne zna zamijesiti tijesto tako da ostane mekano i treći dan. Iako je imao priliku preseliti se kod sina u Sarajevo i odavno otići u penziju, Huso je tvrdio da pekar ne može ostaviti selo dok god u njemu ima ljudi koji čekaju miris svježeg hljeba svakog jutra. „Dok peć gori“, govorio je, „znaću da selo još uvijek diše.“
Međutim, svi su primjećivali jednu neobičnu stvar. Svake srijede, bez obzira na godišnje doba, Huso bi ustao sat vremena ranije nego inače i zamijesio tačno sedam malih okruglih pogača. Nisu bile velike kao obični hljebovi niti bogato ukrašene. Bile su jednostavne, zlatno pečene, sa tankim urezanim križem na sredini. Ono što je bilo čudno jeste da ih nikada nije stavljao na police zajedno sa ostalim pecivima. Čim bi ih izvadio iz peći, pažljivo bi ih umotao u bijelo platno, stavio u staru pletenu korpu i sklonio iza drvenih vrata ostave. Kupci su ga često pitali mogu li kupiti jednu od tih pogača jer su izgledale posebno ukusno. Huso bi se samo nasmiješio i odgovorio: „Ovih sedam nikada nije na prodaju.“ Ako bi neko ponudio dvostruku cijenu, odgovor bi ostao isti. Čak ni vlastitom sinu, kada bi došao u posjetu, nije dao nijednu. Ljudi su počeli nagađati da pogače nosi na groblje, da ih ostavlja u džamiji ili da ima neku staru zavjetnu tradiciju. Ali niko ga nikada nije vidio gdje ih odnosi.
Posebno je to zanimalo dvanaestogodišnjeg Armina, sina lokalnog poštara. Poslije škole često je pomagao Husi unositi vreće brašna i cijepati drva za peć. Bio je radoznao dječak koji je volio postavljati pitanja na koja odrasli obično nisu imali vremena odgovoriti. Jedne srijede skupio je hrabrost i upitao: „Čika Huso, zašto baš sedam?“ Pekar je zastao dok je brašnom posipao drveni sto. Pogledao je dječaka, nasmiješio se i rekao: „Zato što ih je prvi put bilo sedam.“ Armin nije razumio odgovor. Htio je pitati ko su „oni“, ali Huso je već nastavio mijesiti tijesto kao da je razgovor završen. Sljedećih sedmica dječak je sve više razmišljao o toj rečenici. Primijetio je da Huso svake srijede, čim završi posao u pekari, nestane na dva ili tri sata. Vraćao bi se tek predveče sa praznom korpom, umoran, ali neobično spokojan. Nikome nije govorio gdje je bio. Kada bi ga komšije srele na putu i pitali gdje je krenuo, samo bi odgovorio: „Imam još jednu mušteriju koja nikada ne kasni.“
Radoznalost je na kraju pobijedila. Jedne hladne jesenje srijede Armin je odlučio krišom pratiti pekara. Sakrio se iza starog oraha preko puta pekare i čekao da Huso izađe. Oko deset sati prije podne starac je uzeo korpu sa sedam pogača, prebacio je preko ruke i krenuo uskom stazom koja nije vodila ni prema selu ni prema groblju, nego prema staroj šumi iznad rijeke. Armin ga je pratio izdaleka, pazeći da ga ne primijeti. Nakon skoro četrdeset minuta hoda stigli su do napuštene željezničke stanice koju vozovi nisu koristili još od rata. Tu nije bilo nijedne kuće. Samo stari peron, zarđale šine i jedna trošna zgrada obrasla bršljanom. Huso je zastao, pogledao oko sebe, a zatim otvorio vrata nekadašnje čekaonice.
Armin je oprezno prišao prozoru i zavirio unutra.
Očekivao je da će zateći praznu zgradu.
Umjesto toga ostao je bez daha.
Na starim drvenim klupama sjedilo je sedmero djece, različitog uzrasta, u tišini, kao da su čekali upravo njega.
Najstarija djevojčica odmah je ustala i tiho rekla:
„Dedo Huso… mislili smo da danas nećete doći.“
Pekar je spustio korpu na sto, podijelio svakome po jednu toplu pogaču, a zatim pomilovao najmanjeg dječaka po kosi.
Tada je Armin čuo riječi koje nikada neće zaboraviti.
„Dok sam ja živ… nijedna srijeda neće proći bez vas.“
Ali ono što ga je potpuno zaledilo bilo je nešto drugo.
Na zidu iznad djece visjela je stara izblijedjela fotografija.
Na njoj je stajao mnogo mlađi Huso…
…okružen istih tih sedmero djece.
Armin je nekoliko trenutaka nepomično stajao iza napuklog prozora stare željezničke stanice. Srce mu je snažno udaralo dok je posmatrao prizor koji nije mogao razumjeti. Sedmero djece sjedilo je za starim drvenim stolom, a svako od njih držao je po jednu toplu pogaču u rukama kao da im je to najveći dar na svijetu. Nisu jeli pohlepno niti su se otimali. Najprije su svi zajedno zahvalili Husi, a tek onda polako počeli lomiti hljeb na sitne komade. Najmlađa djevojčica odvojila je polovinu svoje pogače i pažljivo je umotala u maramicu. Huso ju je blago pomilovao po glavi i upitao: „Za mamu?“ Djevojčica je klimnula. „Kašlje cijelu noć. Rekla je da nije gladna, ali znam da jeste.“ Pekar je bez riječi izvadio iz korpe još jednu malu pogaču, iako ih je na početku bilo tačno sedam. Armin je zbunjeno trepnuo. Bio je siguran da ih je vidio samo sedam kada su krenuli iz pekare. Huso je kao da je očekivao takvo pitanje samo tiho rekao: „Uvijek ispečem sedam. A Bog se pobrine za onu osmu kada je stvarno potrebna.“
Nakon što su djeca pojela, Huso je iz torbe izvadio nekoliko školskih svesaka, olovke i dvije stare knjige. Najstariji dječak odmah ih je uzeo i počeo pomagati mlađima oko domaćih zadataka. Tek tada je Armin shvatio da ovo nije bilo samo mjesto gdje su dolazili po hljeb. Bila je to njihova učionica, trpezarija i jedino mjesto na kojem su makar nekoliko sati sedmično mogli biti djeca. Nije više mogao izdržati. Tiho je otvorio vrata i zakoračio unutra. Svi su se okrenuli prema njemu. Djeca su se uplašila, a Huso je samo duboko uzdahnuo, kao da je znao da će se to jednog dana dogoditi. „Znao sam da me pratiš“, rekao je mirno. Armin je pocrvenio od stida i spustio pogled. „Oprostite… samo sam želio znati zašto svake srijede pečete tih sedam pogača.“ Huso ga je pozvao da sjedne pored peći. Nekoliko trenutaka gledao je u staru fotografiju na zidu, a zatim počeo pričati priču koju je čuvao gotovo trideset godina.
„Na ovoj fotografiji nisu ova djeca“, rekao je tiho. „To je bilo prije dvadeset osam godina. Tada sam imao malu pekaru na drugom kraju sela. Jedne zime izbio je veliki požar u starom domu za djecu bez roditelja. Sedmero mališana uspjelo je pobjeći kroz zadnji izlaz, ali su ostali potpuno sami. Selo je tada bilo siromašno. Niko nije imao mnogo, ali svako je dao ono što je mogao. Ja sam svake srijede pekao sedam malih pogača i nosio ih njima. Govorio sam sebi da će trajati samo dok se dom ne obnovi. Ali život je imao druge planove.“ Glas mu je postao tiši. „Jedno dijete je usvojeno u Mostar, drugo je otišlo tetki u Bihać, treće u Tuzlu. Godinama su odlazili jedan po jedan. Posljednji dječak napustio je selo kada je napunio osamnaest godina. Tog dana obećao sam sebi da, bez obzira da li ovdje bude ijedno dijete ili nijedno, svake srijede ću ispeći istih sedam pogača. Ako ih ne bude imao kome dati, ostaviću ih na stolu. Jer čovjek nikada ne zna kada će se pojaviti neko kome su potrebnije nego njemu.“
Armin je tada pogledao djecu koja su sjedila oko peći. Huso je objasnio da su prije dvije godine u selo stigle dvije porodice koje su izgubile kuće u velikom klizištu u drugom dijelu Bosne. Dok su roditelji pokušavali pronaći posao i obnoviti život, djeca su često ostajala sama po cijele dane. Nisu prosili, nisu tražili pomoć, ali je Huso primijetio da svake srijede obilaze staru željezničku stanicu jer je bila jedino mjesto gdje su mogli sjediti na suhom kada pada kiša. Jednog dana donio im je sedam pogača. Od tada je svaka srijeda postala njihov mali praznik. „Nisam želio da selo zna“, rekao je. „Ne zato što se stidim. Nego zato što glad najviše boli kada je svi gledaju.“
Sudbina je, međutim, odlučila drugačije. Nekoliko dana kasnije jedan od dječaka teško se razbolio. Ljekar je pitao kako je moguće da je dijete ipak ostalo dovoljno snažno uprkos teškim uslovima u kojima živi. Dječak je iskreno odgovorio: „Zato što nam dedo Huso svake srijede donese hljeb.“ Vijest se proširila mnogo brže nego što je pekar mogao zamisliti. Mještani su se okupili ispred njegove pekare, a Huso je pomislio da su došli da ga pitaju zašto je sve skrivao. Umjesto toga, ljudi su počeli spuštati vreće brašna pred vrata. Jedan farmer ostavio je desetine jaja. Mljekar je donio sir i mlijeko. Voćar je dovezao sanduke jabuka. Učiteljica je donijela školske torbe i knjige. Čak je i opština, kada je čula cijelu priču, pronašla napuštenu kuću koju su zajedničkim radom obnovili za porodice. Djeca više nisu morala spavati u hladnim prostorijama stare željezničke stanice.
Najemotivniji trenutak dogodio se nekoliko mjeseci kasnije, na proslavi Dana sela. Organizatori su željeli uručiti Husi plaketu za humanost. Starac je odbijao izaći na binu, govoreći da nije učinio ništa posebno. Tada je na pozornicu izašlo sedmero djece. Svako je u rukama nosio po jednu malu okruglu pogaču. Najstarija djevojčica prišla je mikrofonu i rekla:
„Svi misle da nas je dedo Huso hranio hljebom. Nije. Hranio nas je nadom. Svake srijede znali smo da nas neko čeka. Kada čovjek zna da ga neko čeka, mnogo lakše preživi cijelu sedmicu.“
Na trgu nije ostalo nijedno suho oko.
Od tada se u Podhumu više nije govorilo o „sedam pogača koje nisu na prodaju“.
Govorilo se o Sedam srijeda, običaju koji je selo nastavilo i nakon što je Huso otišao u zasluženu penziju.
Svake srijede pekari bi ispekli sedam malih pogača.
Nikada ih nisu izlagali u izlog.
Jer su svi znali da postoje ljudi kojima nije najpotrebniji novac.
Nego osjećaj da ih se neko sjetio.
I upravo zbog toga miris tih sedam pogača ostao je najljepši miris koji je selo ikada zapamtilo.
KRAJ.