Stari vozovođa, iako je pruga odavno bila zatvorena, svakog jutra podizao je signalnu zastavu. Jednog dana na šinama se pojavilo nešto što niko nije očekivao.
U uskoj dolini između planina Romanije i Ozrena nalazilo se malo bosansko selo Brdo, kroz koje je nekada prolazila stara uskotračna željeznička pruga. Prije mnogo decenija tom prugom svakodnevno su prolazili vozovi puni putnika, drvne građe, mlijeka i voća. Djeca su trčala prema stanici čim bi iz daljine začula zvižduk lokomotive, trgovci su čekali pošiljke, a porodice ispraćale svoje najmilije na putovanja u velike gradove. Međutim, dolaskom novih puteva i modernijih željeznica, stara pruga postala je neisplativa. Posljednji voz prošao je kroz Brdo prije gotovo dvadeset sedam godina. Šine su ostale da zarastaju u travu, drveni pragovi počeli su truhnuti, a mala kamena stanica pretvorila se u tihi podsjetnik na neka druga vremena. Većina ljudi vjerovala je da se voz više nikada neće vratiti. Ali postojao je jedan čovjek koji se ponašao kao da pruga još uvijek živi.
Zvao se Jusuf Avdić, imao je sedamdeset šest godina i bio je posljednji vozovođa i skretničar na toj stanici. Gotovo četrdeset godina radio je isti posao. Svakog jutra prije svitanja oblačio bi uredno ispeglanu željezničarsku uniformu, stavljao staru crvenu kapu i polako odlazio do napuštene stanice. Prvo bi pomeo peron, zatim obrisao prašinu sa stare signalne lampe, a tačno u sedam sati podizao zelenu signalnu zastavu prema pruzi, baš kao što je radio dok su vozovi još prolazili. Ostajao bi nekoliko minuta mirno stojeći, spuštao zastavu i vraćao se kući. Nikada nije preskočio nijedan dan. Ni kada je padao gust snijeg, ni kada su ljetne vrućine topile asfalt, ni kada je bio bolestan. Ljudi iz sela navikli su na taj prizor. Djeca su ga isprva radoznalo posmatrala, kasnije se smijala, a odrasli bi samo odmahivali glavom govoreći da starac ne može prihvatiti da je njegovo vrijeme prošlo. Neki su ga sažalijevali, drugi ga zadirkivali, ali Jusuf nikada nije odgovarao na njihove komentare. Samo bi se blago nasmiješio i rekao: „Dok god postoji pruga, neko mora biti spreman da dočeka voz.“
Najviše ga je posmatrao sedamnaestogodišnji Emir, učenik završnog razreda srednje škole. Svakog jutra prolazio je biciklom pored stanice na putu do autobuske stanice odakle je putovao u grad. Isprva mu je Jusuf bio simpatičan, ali s vremenom je počeo misliti da starac živi u prošlosti. Jednog jutra zaustavio je bicikl i upitao ga: „Dedo Jusufe, zašto to radiš? Voz ovuda više nikada neće proći.“ Starac je pažljivo spustio zastavu, pogledao mladića i rekao: „Možda neće. Ali čovjek ne smije napustiti svoju dužnost samo zato što je drugi više ne vide.“ Emir se nasmiješio misleći da je to samo još jedna od starčevih mudrih izreka. Međutim, primijetio je nešto neobično. Jusuf nije gledao niz prugu onako kako ljudi gledaju u prazninu. Gledao je pažljivo, kao da svakoga jutra zaista nešto očekuje. Nekoliko puta Emir ga je krišom posmatrao iz daljine. Starac bi nakon podizanja zastave dugo pregledao šine, uklanjao kamenje, grane ili zemlju koju bi kiša nanijela na prugu. Čak je i korov između šina redovno čupao na stotinjak metara od stanice. To više nije izgledalo kao obična navika. Izgledalo je kao priprema za nešto što samo on razumije.
Jedne jeseni stigle su obilne kiše kakve selo nije pamtilo godinama. Planinski potoci izlili su se iz korita, a klizišta su počela odronjavati zemlju na mnogim mjestima. Ljudi su bili zauzeti spašavanjem njiva, puteva i stoke. Malo ko je obraćao pažnju na staru prugu. Jusuf je, kao i svakoga jutra, otišao do stanice. Kada je podigao zastavu, iznenada je zastao. Na trenutak je oslušnuo nešto što drugi nisu mogli čuti. Zatim je brzo krenuo niz prugu, mnogo brže nego što je iko očekivao od čovjeka njegovih godina. Nekoliko minuta kasnije Emir, koji je upravo prolazio biciklom, ugledao ga je kako stoji na šinama i zabrinuto gleda prema velikom zavoju iza kojeg se pruga gubila u šumi. Bez riječi je skinuo kapu, kleknuo i rukom dotakao jednu od tračnica.
A onda je naglo ustao.
Lice mu je prvi put nakon mnogo godina postalo ozbiljno.
Pogledao je prema Emiru i glasno povikao:
„Trči u selo! Dovedi ljude odmah!“
„Zašto?“
Jusuf je samo pokazao prema šinama.
Iz daljine se nije čuo zvižduk lokomotive.
Nije se vidio nikakav voz.
Ali tračnice…
lagano su podrhtavale.
I nekoliko trenutaka kasnije…
iza dalekog zavoja začuo se zvuk koji na toj pruzi niko nije čuo gotovo tri decenije.
Emir je potrčao prema selu onoliko brzo koliko su ga noge nosile. Nije znao šta se zapravo događa, ali izraz na Jusufovom licu nije ostavljao prostora sumnji. To nije bio pogled starca koji se izgubio u uspomenama, nego čovjeka koji je prepoznao opasnost mnogo prije svih drugih. Dok je trčao, iza leđa je ponovo začuo duboko podrhtavanje tračnica. Zvuk nije ličio na putnički voz kakav je nekada prolazio kroz Brdo. Bio je sporiji, teži i isprekidan. Kada je stigao do prvih kuća, zadihano je pozvao nekoliko mještana koji su odmah krenuli za njim. Među njima su bili šumar Asim, vatrogasac Mirza i načelnik mjesne zajednice. Svi su mislili da je starac konačno izgubio razum. Govorili su kako na toj pruzi odavno nema nijedne lokomotive, niti je iko mogao voziti po zaraslim šinama. Ali čim su stigli do zavoja gdje ih je čekao Jusuf, i sami su osjetili kako željezne tračnice lagano podrhtavaju pod njihovim nogama. Nekoliko trenutaka kasnije iz guste šume pojavio se neobičan prizor. Iz oblaka pare i prašine polako je izronila mala žuta željeznička drezina, radno vozilo koje se koristi za pregled i održavanje pruga. Na njoj su bila četvorica radnika državnih željeznica i inženjer geolog. Vozili su veoma sporo jer su pregledali staru trasu nakon obilnih kiša koje su prethodnih dana pogodile cijeli kraj. Niko u selu nije znao da je planirana kontrola napuštene pruge zbog mogućih klizišta.
Kada se drezina približila, Jusuf je visoko podigao svoju zelenu zastavu, ali je odmah zatim naglo zamahnuo crvenom koju je izvadio iz stare torbe. Bio je to signal za hitno zaustavljanje. Vozač je odmah povukao kočnicu, a metalni točkovi glasno su zaškripali po šinama. Drezina se zaustavila svega nekoliko metara ispred njega. Inženjer je otvorio vrata i zbunjeno upitao zašto ih zaustavlja. Jusuf nije odgovorio. Samo je pokazao prema velikom zavoju ispred njih i rekao: „Ne vozite ni metar dalje.“ Nekoliko radnika odmah je krenulo pješice niz prugu. Nisu prošli ni stotinjak metara kada su se naglo zaustavili. Pred njima je zjapila ogromna pukotina. Tokom noći, zbog obilnih kiša, čitav nasip ispod pruge se odronio u duboku provaliju. Šine su još uvijek stajale na pragovima, ali više nisu imale oslonac ispod sebe. Da je drezina nastavila vožnju samo još nekoliko trenutaka, svi bi zajedno završili desetine metara niže među stijenama i nabujalim potokom. Inženjer je nekoliko sekundi nijemo gledao prizor, a zatim se polako okrenuo prema Jusufu. „Kako ste znali?“ upitao je gotovo šapatom. Starac je mirno spustio zastavu. „Nisam znao“, odgovorio je. „Ali cijeli život slušam prugu. Kada joj se promijeni glas, čovjek to osjeti.“
Radnici su ostali zatečeni. Geolog je kasnije objasnio da se neposredno prije velikih odrona često pojavljuju sitne vibracije u tračnicama zbog pomjeranja tla duboko ispod nasipa. Savremeni instrumenti ih mogu izmjeriti, ali ih rijetko ko može prepoznati bez opreme. Jusuf ih je osjetio dlanom čim je spustio ruku na šinu. Nije mu za to trebala nauka. Četrdeset godina svakodnevnog rada naučilo ga je kako zvuči zdrava pruga, kako odzvanja poslije kiše, kako se ponaša kada sunce zagrije metal i kako izgleda kada zemlja ispod nje počne popuštati. Ono što su drugi smatrali besmislenom navikom zapravo je bilo iskustvo koje nijedna knjiga nije mogla prenijeti. Inženjer je dugo razgovarao sa starcem. Ispričao mu je da država razmatra pretvaranje stare trase u turističku prugu za muzejski voz koji bi tokom ljeta vozio posjetioce kroz planinske predjele. Upravo zbog toga obilazili su cijelu dionicu. „Da nas niste zaustavili“, rekao je iskreno, „četvorica ljudi danas se ne bi vratila svojim porodicama.“
Vijest se brzo proširila cijelim krajem. Oni isti ljudi koji su godinama govorili da Jusuf uzalud podiže zastavu sada su dolazili da mu stisnu ruku. Emir je osjećao najveći stid od svih. Prisjetio se koliko se puta nasmijao starčevim riječima da neko mora biti spreman dočekati voz. Jednog popodneva otišao je do stanice i zatekao Jusufa kako, kao i uvijek, briše prašinu sa stare signalne lampe. „Oprostite“, rekao je tiho. „Mislio sam da čuvate uspomenu. Nisam znao da zapravo čuvate prugu.“ Starac se nasmiješio i odmahnuo glavom. „Ne, sinko“, odgovorio je. „Čuvao sam naviku da budem odgovoran. Kada čovjek jednom počne preskakati svoju dužnost zato što misli da više nije potrebna, teško je ponovo postati pouzdan kada zatreba.“ Te riječi Emir nikada nije zaboravio. Počeo je svakoga jutra svraćati do stanice prije škole i pomagati Jusufu da očisti peron, ukloni granje sa šina i pregleda signalni stub. Više nije mislio da je to gubljenje vremena. Razumio je da se odgovornost vježba i onda kada niko ne gleda.
Nekoliko mjeseci kasnije željeznice su odlučile obnoviti dio stare stanice kao mali spomenik istoriji bosanskih uskotračnih pruga. Nisu vraćali redovan saobraćaj, ali su obnovili peron, popravili krov stanice i postavili informativne table o njenoj prošlosti. Na svečanom otvaranju okupili su se mještani, željezničari iz cijele Bosne i porodice radnika kojima je Jusuf spasio život. Direktor željeznica prišao je starcu i uručio mu posebno priznanje za dugogodišnju predanost službi. Jusuf ga je primio sa skromnim osmijehom i rekao: „Nisam uradio ništa posebno. Samo nisam prestao raditi ono što sam obećao kada sam prvi put obukao ovu uniformu.“ Te riječi izazvale su dug aplauz, ali starcu je više od svih priznanja značilo nešto drugo. Tog jutra, kada je u sedam sati podigao svoju zelenu zastavu, pored njega je stajao Emir u novoj željezničarskoj kapi koju su mu radnici poklonili. Bez ijedne izgovorene riječi zajedno su pogledali niz prugu koja se gubila među planinama.
Godinu dana kasnije Jusuf je mirno preminuo u snu. Cijelo selo došlo je da ga isprati. Nakon dženaze Emir je, bez ičijeg podsjećanja, obukao staru uniformu koju mu je Jusuf ostavio i tačno u sedam sati otišao do obnovljene stanice. Uzeo je zelenu zastavu, podigao je prema pruzi i nekoliko trenutaka stajao u tišini. Ljudi koji su ga posmatrali više se nisu smijali. Shvatili su da ne odaje počast vozu koji možda nikada neće proći. Odaje počast čovjeku koji ih je naučio da se prave dužnosti ne napuštaju zato što izgleda da više nisu potrebne.
Na zidu stare stanice kasnije je postavljena mala bronzana ploča sa riječima koje je Jusuf često ponavljao:
„Nije važno dolazi li voz svakoga dana. Važno je da ga, ako jednom dođe, dočeka čovjek koji nije zaboravio svoju odgovornost.“
I svaki put kada bi neko zastao pred tom pločom, sjetio bi se starog vozovođe kojeg su godinama smatrali čudakom, a koji je svojom upornošću spasio živote ljudi koje nikada ranije nije ni upoznao.
KRAJ.