Šumar je svake godine krišom sadio desetine sadnica oko izvora iz kojeg je cijelo selo pilo vodu. Dvadeset godina kasnije stručnjaci su rekli da je upravo ta šuma spasila izvor od presušivanja.
U malom bosanskom selu pod obroncima planine Bjelašnice živio je sedamdesetjednogodišnji šumar Salih Dervišević. Više od četrdeset godina radio je u državnom šumarstvu i gotovo svaki pedalj okolnih šuma poznavao je bolje nego vlastito dvorište. Znao je gdje se prve visibabe pojavljuju poslije zime, gdje se gnijezde sove, kojim stazama prolaze srne i na kojem mjestu iz zemlje izbija najhladnija izvorska voda. Ljudi su govorili da Salih može zatvorenih očiju pronaći put kroz šumu i da po mirisu zemlje zna hoće li godina biti sušna ili rodna.
Na ulazu u selo nalazio se stari kameni izvor iz kojeg su generacijama pili vodu svi mještani. Voda je bila bistra, hladna i toliko čista da su ljudi dolazili čak iz udaljenih gradova da napune kanistre. Stariji su pričali da izvor nikada nije presušio, čak ni tokom najvećih ljetnih vrućina. Bio je ponos sela i nešto bez čega se život nije mogao zamisliti.
Salih je taj izvor volio više od bilo kojeg mjesta u šumi.
Još kao dječak dolazio je s ocem da natoče vodu. Otac mu je tada govorio: „Zapamti, sine, izvor ne čuva kamen. Čuva ga šuma iznad njega.“
Te riječi Salih nikada nije zaboravio.
Kada je postao šumar, počeo je primjećivati nešto što drugi nisu vidjeli. Ljudi su svake godine sjekli po nekoliko stabala oko izvorišta kako bi proširili livade ili uzeli drva za ogrjev. Nikome se nije činilo da je to veliki problem. Šuma je izgledala ogromna, a posječeno drveće bilo je tek mali dio njenog ruba. Ali Salih je znao da se svake godine oko izvora gubi prirodna zaštita koja zadržava vlagu u zemlji.
Jednog proljeća pročitao je stručni članak u kojem je pisalo da šume oko izvorišta čuvaju podzemne vode i sprečavaju njihovo presušivanje tokom dugih suša.
Te večeri donio je odluku.
Nikome nije rekao.
Počeo je svake jeseni kupovati sadnice bukve, javora, hrasta i graba vlastitim novcem.
Nije ih sadio po službenoj dužnosti.
Radio je to nedjeljom, kada niko nije obraćao pažnju gdje odlazi.
U stari zeleni džip natovario bi desetine mladih sadnica, lopatu, kante s vodom i cijeli dan provodio na padinama iznad izvora. Pažljivo je birao mjesta gdje će svako drvo imati dovoljno prostora da raste. Svaku sadnicu štitio je od divljači drvenim kolcima koje je sam pravio u radionici.
Ako bi ga neko sreo u šumi i pitao šta radi, odgovorio bi kroz osmijeh:
„Malo sređujem teren.“
Niko nije postavljao dodatna pitanja.
Godinama je radio isto.
Deset sadnica.
Nekad dvadeset.
Nekad pedeset.
Sve zavisno od toga koliko je mogao uštedjeti od svoje plate.
Njegova supruga Munevera često je primjećivala da Salih svake jeseni kupuje neobično mnogo sadnica i alata. Pitala ga je zašto toliko troši novac kada će ih ionako neko posjeći.
Salih bi samo odgovorio:
„Nisu sva stabla posađena za nas.“
Nije joj želio otkriti pravi razlog.
Na tavanu kuće držao je stari platneni fascikl.
Unutra nije bilo fotografija niti priznanja iz službe.
Nalazile su se ručno crtane karte područja oko izvora.
Na svakoj karti malim zelenim tačkama označavao je svaku posađenu sadnicu.
Pored godine stajale su kratke bilješke:
„1989 – 18 bukvi.“
„1993 – 26 hrastova.“
„1998 – 34 javora.“
„2004 – popuniti prazninu poslije oluje.“
Na posljednjoj stranici napisao je samo jednu rečenicu:
„Ljudi misle da sade drvo za hlad. Najveća stabla rastu zbog vode koju nikada neće vidjeti.“
Dvadeset godina prolazilo je gotovo neprimjetno.
Sadnice su postajale mlada šuma.
Ali selo nije obraćalo pažnju.
Ljudi su mislili da je priroda sama obnovila prostor oko izvora.
Niko nije znao da je gotovo svako drugo stablo iznad izvorišta jednom bilo mala sadnica koju je Salih donio u prtljažniku svog starog džipa.
Ponekad bi ga pojedini mještani čak ismijavali.
„Opet ideš razgovarati s drvećem?“
„Kad ćeš jednom odmarati?“
„Kao da će te šuma zapamtiti.“
Salih bi se samo nasmiješio.
Nikada nije objašnjavao.
Govorio je da drveće ne raste od rasprave nego od tišine.
Godine su prolazile.
Salih je otišao u penziju, ali nije prestao odlaziti u šumu.
Svakog proljeća obilazio je mlada stabla, čistio korov oko njih i zamjenjivao osušene sadnice novima.
Njegove noge postajale su sve sporije.
Srce ga je sve češće upozoravalo da uspori.
Ali on je govorio da još nije završio posao.
Jednog septembarskog jutra, vraćajući se od izvora sa praznim kantama i lopatom na ramenu, srušio se na šumskoj stazi.
Preminuo je prije nego što su lovci koji su prolazili uspjeli dozvati pomoć.
Na njegovu dženazu došlo je cijelo selo.
Ljudi su govorili da je bio pošten šumar.
Da je volio prirodu.
Da je živio za šumu.
Ali niko nije znao koliko.
Nekoliko mjeseci kasnije Bosnu je pogodila najteža suša u posljednjih pedeset godina.
Rijeke su se smanjile.
Bunari su počeli presušivati.
Izvori u okolnim selima gotovo su nestali.
Ali njihov stari kameni izvor i dalje je davao vodu.
Zbog toga su u selo stigli stručnjaci sa Šumarskog fakulteta i hidrologije kako bi istražili zašto je upravo taj izvor ostao živ.
Nakon nekoliko dana mjerenja zatražili su da razgovaraju s porodicom pokojnog Saliha.
I tada su prvi put izgovorili rečenicu koja je potpuno zanijemila cijelo selo.
„Da ove šume iznad izvora nije bilo…
ovaj izvor bi vjerovatno presušio prije nekoliko godina.“
Nakon nekoliko dana istraživanja, stručnjaci sa Šumarskog fakulteta i hidrološkog instituta okupili su mještane ispred starog kamenog izvora. Donijeli su karte terena, fotografije snimljene iz zraka i rezultate mjerenja koja su trajala gotovo sedmicu dana. Ljudi su očekivali da će čuti objašnjenja o podzemnim vodama ili neobičnim stijenama ispod sela. Umjesto toga, glavni stručnjak je pokazao prema gustoj šumi koja se uzdizala iznad izvorišta i rekao: „Voda koju danas pijete nije sačuvana slučajno. Korijenje ovih stabala godinama je zadržavalo vlagu u zemlji, sprječavalo eroziju i omogućilo da se podzemni rezervoari prirodno obnavljaju. Da ove šume nije bilo, izvor bi gotovo sigurno presušio tokom posljednjih nekoliko sušnih godina.“ U selu je zavladala potpuna tišina. Mnogi su pogledali prema padini na kojoj su svakodnevno viđali drveće, a da nikada nisu razmišljali kako je ono nastalo.
Tada je jedan od mlađih šumarskih inženjera pokazao fotografije stare dvadeset godina. Na njima je iznad izvora bilo mnogo manje drveća nego danas. Zatim je otvorio novu fotografiju snimljenu dronom. Razlika je bila ogromna. Čitava padina bila je prekrivena zdravom, gustom šumom. „Ovo nije prirodan rast“, objasnio je. „Većina ovih stabala posađena je ljudskom rukom.“ Ljudi su se počeli gledati zbunjeno. Niko nije znao ko bi godinama mogao saditi toliko drveća, a da to niko nije primijetio. Tada je Munevera tiho podigla ruku. Rekla je da bi možda trebali otići do tavana njihove kuće. Sjetila se starog platnenog fascikla koji njen muž nikada nije dopuštao da iko dira.
Kada su otvorili fascikl, pred njima su se pojavile desetine pažljivo nacrtanih karata. Svaka godina bila je obilježena drugom bojom. Svaka zelena tačka predstavljala je jednu posađenu sadnicu. Pored svake godine Salih je uredno zapisivao koliko je stabala posadio, koje vrste i na kojem mjestu. Na nekim stranicama bile su zalijepljene male fotografije tek posađenih sadnica, a uz njih kratke bilješke: „Ovu bukvu posadio sam poslije velike suše.“ „Hrast iznad istočne padine, zemlja je ovdje počela kliziti.“ „Javor uz izvor, da korijen sačuva vlagu.“ Na posljednjoj stranici nalazilo se pismo koje niko ranije nije pročitao. Salih je napisao: „Ako jednog dana neko bude pitao zašto sam toliko sadio, nemojte govoriti da sam volio drveće više od ljudi. Sadio sam drveće upravo zato što sam volio ljude. Kada mene više ne bude, oni će možda zaboraviti moje ime, ali će i dalje piti vodu sa ovog izvora. To će biti dovoljno.“ Dok je predsjednik mjesne zajednice čitao te riječi naglas, gotovo niko nije mogao sakriti suze.
Među okupljenima je stajao i komšija Stipe, čovjek koji je godinama zadirkivao Saliha govoreći da uzalud troši vrijeme sadeći drveće koje neće dočekati odraslo. Prišao je Muneveri i kroz suze rekao: „Koliko sam puta rekao da je tvrdoglav. A nisam znao da je svaku sadnicu sadio za našu djecu i unuke.“ Za njim su prilazili i drugi mještani. Neko je priznao da se smijao kada bi vidio Saliha kako vikendom nosi sadnice uz brdo. Drugi su govorili da su mislili kako to radi zbog državnih poticaja. Niko nije znao da je gotovo sve sadnice kupovao vlastitim novcem i da za njih nikada nije tražio ni marku naknade.
Nekoliko sedmica kasnije opština je organizovala veliku akciju pošumljavanja. Ovoga puta nije došlo deset ili dvadeset ljudi. Došlo je gotovo cijelo selo. Djeca iz osnovne škole nosila su male sadnice, srednjoškolci su kopali rupe, lovci su postavljali zaštitne ograde, a stariji mještani pokazivali mjesta na kojima je Salih nekada radio. Svaka porodica posadila je po jedno stablo u njegovu čast. Na ulazu u šumu postavljena je jednostavna drvena tabla na kojoj je pisalo: „Šuma Saliha Derviševića – posađena iz ljubavi prema vodi i ljudima.“ Samo nekoliko metara dalje nalazila se mala kamena klupa sa njegovom omiljenom rečenicom: „Drvo koje danas posadiš možda neće tebi praviti hlad, ali će nekome sačuvati život.“
Godinu dana kasnije stručnjaci su ponovo došli da izmjere stanje izvora. Potvrdili su da se nivo podzemne vode nije smanjio uprkos još jednom sušnom ljetu. Njihov izvještaj kasnije je korišten kao primjer kako dugoročno pošumljavanje može sačuvati izvore pitke vode. Na nekoliko stručnih skupova spominjalo se malo bosansko selo u kojem je jedan penzionisani šumar, bez ikakvog projekta, fonda ili medijske pažnje, učinio ono što mnoge velike institucije nisu uspjele. Kada su ga pitali kako je to bilo moguće, profesori su odgovarali da iza svega nije stajao veliki budžet, nego upornost jednog čovjeka koji je razumio prirodu bolje nego što je većina razumjela vlastite potrebe.
Munevera je svake nedjelje nastavila odlaziti do izvora. Sjedila bi na kamenoj klupi i gledala kako vjetar prolazi kroz krošnje koje je Salih godinama sadio. Ponekad bi ugledala djecu kako pune boce vodom, trče između visokih bukvi ili se skrivaju u hladu velikih hrastova. Tada bi se samo blago nasmiješila. Znala je da njen muž nikada nije želio spomenik od kamena. Njegov spomenik rasao je iz zemlje, šumio na vjetru i svakoga dana tiho čuvao vodu za cijelo selo.
Godinama kasnije ljudi više nisu govorili: „Idemo na izvor.“ Govorili su: „Idemo kroz Salihovu šumu do izvora.“ Tako je njegovo ime ostalo povezano s nečim mnogo većim od jednog čovjeka. Ostalo je povezano sa svakom kapljicom vode koju su pili, sa svakim novim drvetom koje su djeca sadila i sa spoznajom da se najveća dobra djela često ne vide odmah. Nekad prođu decenije prije nego što svijet shvati da je neko, sasvim tiho i bez ikakve nagrade, radio upravo ono što je bilo potrebno da bi buduće generacije mogle živjeti.
KRAJ.