Mislili su da je usamljeni prosjak bez ikoga, ali na njegovoj sahrani okupilo se cijelo selo i otkrilo tajnu koju je čuvao decenijama.
Na obroncima planine Vlašić, nedaleko od Travnika, nalazilo se malo bosansko selo Gornje Vrelo. Selo je bilo okruženo zelenim pašnjacima, starim voćnjacima i gustim šumama kroz koje su vijugali uski makadamski putevi. Ljudi su živjeli jednostavno, od zemlje, nekoliko krava, ovaca i vrijednih ruku. U tom selu gotovo svi su poznavali jedni druge, ali postojao je jedan čovjek o kojem niko nije znao gotovo ništa.
Zvao se Ibro.
Niko nije znao njegovo prezime.
Niko nije znao odakle je došao.
U selo je stigao prije više od dvadeset godina noseći samo izlizanu torbu, stari kaput i drveni štap. Zamolio je tada predsjednika mjesne zajednice da mu dozvoli da živi u napuštenoj kolibi na rubu sela. Rekao je da mu ne treba ništa osim krova nad glavom i malo mira. Kako nije smetao nikome, ljudi su pristali.
Od tada je postao dio svakodnevice Gornjeg Vrela.
Svako jutro mogao se vidjeti kako polako prolazi selom, skupljajući stare limenke, komade željeza i plastične boce. Ponekad bi pomagao ljudima da istovare drva ili očiste snijeg ispred kuće, ali nikada nije tražio novac. Ako bi mu neko dao komad hljeba ili toplu supu, zahvalio bi se kao da je dobio najveći dar.
Djeca su ga često pozdravljala.
Stariji su ga zvali “prosjak Ibro”.
Neki su ga sažalijevali.
Neki su mu se čak i podsmjehivali.
Govorili su da vjerovatno nema nikoga na svijetu i da je cijeli život protraćio lutajući od sela do sela.
Ali Ibro se nikada nije ljutio.
Na svaku ružnu riječ odgovarao bi osmijehom.
Na svaku uvredu tihim: “Neka vas Bog čuva.”
Živio je u staroj kolibi bez struje i vode.
Namještaj su činili drveni krevet, stara peć na drva, mali sto i jedna polica prepuna knjiga.
To je bilo čudno.
Ljudi nisu mogli razumjeti kako čovjek koji izgleda kao prosjak ima toliko knjiga.
Ali niko ga nije pitao.
Svake večeri, kada bi selo utihnulo, kroz mali prozor njegove kolibe moglo se vidjeti svjetlo petrolejske lampe.
Ibro bi satima čitao.
Ponekad bi nešto zapisivao u staru bilježnicu.
A onda bi ugasio lampu i otišao na spavanje.
Jedino što je radio svakog petka bilo je posebno.
Silazio bi autobusom u Travnik.
Vraćao se tek predvečer.
Niko nije znao gdje ide.
Kada bi ga pitali, samo bi rekao:
“Imam jedan mali posao.”
Godine su prolazile.
Ljudi su se navikli na njega.
Postao je dio sela, ali je i dalje ostao potpuni stranac.
Jednog hladnog februarskog jutra komšinica Mara primijetila je da dim ne izlazi iz njegove kolibe.
Pokucala je nekoliko puta.
Odgovora nije bilo.
Pozvala je nekoliko komšija.
Kada su otvorili vrata, zatekli su Ibru kako mirno leži na krevetu.
Na licu mu je bio blag osmijeh.
Na grudima je držao staru fotografiju žene i djevojčice.
Ljekar je potvrdio da je preminuo u snu.
Vijest se brzo proširila selom.
Ljudi su bili tužni.
Iako su ga malo poznavali, navikli su da ga viđaju svakoga dana.
Mislili su da će na njegovoj dženazi biti tek nekoliko komšija.
Ali dogodilo se nešto što niko nije mogao ni zamisliti.
Već od ranog jutra u selo su počeli pristizati automobili iz Sarajeva, Tuzle, Mostara, Zenice, Bihaća i Banje Luke.
Dolazili su ljekari.
Profesori.
Advokati.
Policajci.
Poduzetnici.
Studenti.
Čak i nekoliko časnih sestara i imama iz različitih gradova.
Ubrzo je ispred džamije bilo više od pet stotina ljudi.
Stanovnici Gornjeg Vrela zbunjeno su gledali prizor.
Niko nije znao ko su svi ti ljudi.
Imam je prišao jednom starijem gospodinu u odijelu.
“Jeste li vi porodica rahmetlije?”
Čovjek je obrisao suze.
“Ne.”
“Bio mi je drugi otac.”
Za njim je prišla mlada doktorica.
“Da nije bilo njega, nikada ne bih završila medicinu.”
Zatim profesor iz Sarajeva.
“Ibro mi je plaćao knjige kada sam bio siroče.”
Onda žena srednjih godina.
“Kada sam ostala udovica s troje djece, svakog mjeseca neko je anonimno ostavljao kovertu s novcem ispod mojih vrata.”
Svi su mislili da je to bio neko bogat.
Tek tada su saznali da je to bio Ibro.
Ljudi iz sela nisu mogli vjerovati.
Kako je prosjak mogao pomagati tolikim ljudima?
Nakon dženaze advokat iz Sarajeva zamolio je da pročita Ibrinu posljednju oporuku.
U njoj je stajala istina koju je starac čuvao više od trideset godina.
Prije rata bio je uspješan građevinski inženjer.
Sa suprugom i malom kćerkom živio je u Sarajevu.
Tokom rata izgubio je obje.
Nakon njihove smrti prodao je gotovo svu svoju imovinu.
Novac nije potrošio na sebe.
Osnovao je tajni fond iz kojeg je godinama pomagao djeci bez roditelja, studentima, bolesnim ljudima i siromašnim porodicama.
Da bi fond trajao što duže, živio je potpuno skromno.
Skupljao je željezo.
Nosio staru odjeću.
Jeo ono najmanje što mu je bilo potrebno.
Svaku ušteđenu marku slao je onima kojima je bila potrebnija nego njemu.
Niko od korisnika pomoći nije znao njegovo ime.
Na svim uplatama pisalo je samo:
“Jedan prijatelj.”
U oporuci je stajala još jedna želja.
Molio je da njegova koliba ne bude srušena.
Želio je da se pretvori u malu biblioteku za djecu sela.
Na kraju pisma napisao je:
“Ako sam nešto naučio u životu, onda je to da čovjek nikada nije siromašan kada može nekome vratiti nadu. Ja nisam imao porodicu posljednjih trideset godina. Zato sam odlučio da sva djeca kojoj sam pomogao budu moja porodica.”
Dok je advokat čitao posljednje riječi, gotovo niko nije mogao zadržati suze.
Čak su i ljudi koji su ga nekada nazivali prosjakom plakali spuštene glave.
Komšija Stipe prišao je njegovom mezaru i tiho rekao:
“Oprosti nam, Ibro.
Mi smo cijeli život gledali tvoju poderanu jaknu.
A nismo vidjeli koliko je veliko bilo tvoje srce.”
Nekoliko mjeseci kasnije cijelo selo ispunilo je njegovu posljednju želju.
Koliba je obnovljena.
Police su ispunjene knjigama.
Djeca svakog popodneva dolaze čitati, učiti i družiti se.
Na ulazu stoji jednostavna drvena ploča.
Na njoj piše:
“Najbogatiji čovjek nije onaj koji ima najviše, nego onaj koji najviše podijeli, a da o tome nikome ne govori.”
Stanovnici Gornjeg Vrela i danas zastanu ispred te male biblioteke i ispričaju djeci priču o čovjeku kojeg su godinama smatrali usamljenim prosjakom. Ne pričaju je zbog tajnog bogatstva koje je nekada imao, nego zbog života koji je izabrao. Jer naučio ih je da najveća dobrota gotovo nikada ne traži aplauz, a najveći ljudi često žive tako tiho da njihovu veličinu svijet prepozna tek kada ih više nema.